Ponosni otpad 1Foto: Predrag Mitić

Verovatno stigao iz bogate kolekcije ptičjeg EUnovožargona i u nas se pojavio u poslednje vreme prilično budalast izraz – istorijski otpad.

Njime je, kad razumemo šta je to, tvrdi se, Srbija veoma bogata. Kao što obiluje i viškom istorije. Tim pojmom kanda treba da se napravi razlika između „taze“, novih ad hoc đubrišta, s jedne i deponija na kojima se decenijama sakuplja bokluk, s druge strane. A ima takvih bezbroj, mada su gomile svežeg đubreta u brojčanoj prednosti.

I, ruku na srce, na deponijama za koje već niko i ne zna da postoje, doista se može uspostavljati neka fekalno-izmećarsko-đubretarska arheologija. Slojevitost takvog otpada ukazuje na faze razvoja (potrošačkog) društva, pa i one pre njega. Ustanovio je to baš ovaj pisac u ovom dodatku poodavno reporterišući iz Miljakovačke šume u Beogradu. Tamo postoji paradoksalan spoj deponovanog „istorijskog otpada“, i divljih maštovitih sklepotina – poljske kućice i samonikle bašte za koje bi neki vlasnici čak rekli da su – organske. I sve to na proplancima između trezora đubreta. Ukratko, pregled slojeva odozgo nadole pokazao bi, recimo kojim su se igračkama igrala srpska deca u prošlim desetlećima, a uređaji se nalaze u dubinskom rasponu od elektronskih aparata do šporeta…

U jezičkom smislu upitno je: ako je EUropski, ko ga tako prevede? Zar nije logičnije da se reklo stoletni, vekovni… ako je dugotrajniji, vajkadašnji (VEKADLSĆI, rekli bi Piroćanci). Mada, jezičko označavanje u našoj situaciji, muka je božja. I za đubrišta nije jasno dokle seže sadašnjost, gde počinje bliska prošlost, a šta je istorija? Da li je recimo „privremena deponija“ što je, zamislite, institucionalni izraz u odlukama državnih i lokalnih organa – pravo i pogođeno ime za smetlište što „traje“ više od dve decenije. Ne samo da traje no se i „privremeno“ puni, širi, ilegalno spaljuje, zauzima i okolne njive (primer je lični). Ili je to „istorijski otpad“ pa je i u nadležnosti po(r)uke – „pređite na drugi šalter“!

S druge strane, taj znak – istorijski – u našem mentalitetskom i identitetskom kodu umekšava i gnev prema bokluku. Prosto ga nekako, tepajući mu – oplemenjuje. Pa, zar uz uobičajeni epitet istorijski ne idu najuzvišenija i najponositija osećanja – istorijske bitke, pobede, teritorije, istorijski razlog, „prvi put u novijoj istoriji“, itsl…

Godi mentalitetu, ali ga i objašnjava! Sve prerasta u sistem nemara. Mentalitet aljkavosti. Sadrže ga i najzvaničnije, oficijelne radnje, prosto kao da je nemar propisan aktima. Mislićete da je primer sitan i sitničav: godinama pratim onu banderu na kojoj je ona kriva kutija što postaje sve veće gnezdo kablova i po nakrivljenosti podseća na našu državu. O čemu sam više puta pisao. Kadgod se na nju popnu majstori, bilo „državni“, bilo privatni da dodaju neku žicu, okrajke kablova i pokvarene uređaje pobacaju dole po travnjaku i bašti. Onomad nađem gotovo istu takvu sa podnožjem od otpada 250 km od već opisane. Kao da postoji neko opšte uputstvo za upotrebu nemara. Eh, da su samo bandere…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari