UŽAS: Klikabilnost 1Foto: Radenko Topalović

Prvo je Čedomir Vučinić, kolega sa sajta ovih novina onomad objavio lični stav o primamljivosti naslova na mrežama, što se na njima označava sa klikabilnost.

Ali ne u smislu onog žargonskog „klikinulo mi“ što označava da si nešto „ukapirao“ ili „došao na ideju“, nego da se mišem ili jagodicom prsta lupi na sokoćalo da se tobož pročita tekst.

Na tekst kolege imao sam u glavi samo jedan komentar i ne bih ga ni objavljivao, da sticajem okolnosti, baš tih dana nisam na iksteru – tako ću neko vreme zvati bivši Twiter – naleteo na jedan niz objava i komentara što je sve zajedno postalo tema ovih redića.

O primamljivosti/klikabilnosti naslova, čija je posledica i neka zarada objavljivača, samo ovoliko – profesionalni žurnalizam, koji polako vene pod ubrzanjem informacija – a ne bi moralo tako da bude – ima mehanizme da naslove i na mrežama uredi tako da budu primamljivi, a potpuno jasni, nikako senzacionalistički i nakićeni mamcima UŽAS, KATASTROFA, NEČUVENO, NEVIĐENO… iza kojih je u tekstu nejasno i nedovoljno objašnjenje.

A za to niije kriva samo brzina objavljvanja u trci sa konkurencijom, već informativni sistem koji tako šta reguliše, a kažnjava nebuloze, uvrede, neprofesionalnost, kršenje kodeksa itd. A ovde toga nema ni u medijskom polju i sustavu izvan mreža…

Međutim, mrežno novinarstvo (!?) u sebi i po sebi sadrži stimulaciju površnosti, nedotupavosti, neogdovornosti itd… usmerene na ubijanje ljudskog duha, što valja prepoznati, ali je „svima lakše“ ako to ne prepoznaju, ne prepoznavajući i šta time gube. (Da se razumemo, mreže su korisne, ako se znaju koristiti!)

A na iksteru, primamio me je komentar jednog iksteraša koji reče da se povodom jednog niza može napraviti korisna (eto neklikabilne rime) sociološka analiza.

Naime, jedna je dama objavila lep i informativan niz o famoznim crvenim beogradskim SFRJ kioscima za viršle.

Njima su, kaže i, prethodili pedesetih-šezdesetih drveni, pa se pojavili ovi super dizajnirani plastični.

Iz velikog broja komentara vidi se da je većina kliktala, a nije čitala.

Čak su se usuđivali da ispravljaju prvoautorku zamerajući joj što nije napisala i ono što je napisala, na primer da kiosci „nisu bili drveni nego plastični“.

I sam sam, pre jedno sedam godina, eksperimentalno u ovom listu proveravao stepen površnosti kliktača-komentatora i moglo se zaključiti da će brzina informacija ubiti informaciju.

Ali, o tome u nastavku koji treba da dovede i do Maska i sličnih.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari