Na listi pogibeljnih mogućnosti u svetu, pad sa merdevina se visoko kotira – 2.300.000:1. Godišnje petnaestak ljudi pogine, a oko 1.200 pretrpi ozbiljne povrede na taj način. U Srbiji je stvar pod delimičnom kontrolom – jedino je Goran Bregović pretrpeo ozbiljne povrede zbog pada s višnje. Ostatak Srbije, otprilike 6.999.999 Srba trpi lakše posledice zbog teških posledica koje trpi grupica onih koji se ponašaju kao da su pali s kruške. Preksinoć, međutim, odmah posle „Velikog brata“, na TV B92 uvideli smo kako izgledaju oni koji su pali s bandere. A izgledaju ko da su pali sa zgrade „Politike“, bez padobrana.

Na ekranu se u punoj veličini pojavio Hadži Dragan Antić, šlank ko Jugoslav, i sat vremena objašnjavao stvari u koje ne bi poverovao ni prosečan prosedi čitalac „Politike“ iz vremena kada je on uređivao. Tačnije, uneređivao. Pa se u tim vremenima često nije razlikovala od svog podliska zvanog „Politika za decu“. „Imali smo tiraž 200.000 primeraka, ja sam pravio daleko bolju Politiku od ovih danas“- rekao je tom prigodom H.D.A., u žutom sakou, crno-belih razmišljanja, u pozi Rodenovog Mislioca nalakćenog na studijski astal.

Čovek koga su, po sopstvenom priznanju petog oktobra iz njemu nepoznatih razloga hteli da bace kroz prozor sa četvrtog sprata, ali su, vodeći računa o ambijentalnoj celini centra Beograda, u kome nema rupa na asfaltu većih od vulkana Etna, od toga odustali, preživeo je revoluciju bez da mu ja zafalila dlaka na glavi. Jedino je svojeručno odsekao repić, sastavni deo imidža zbog kog su ga obožovaoci zvali Antonio Banderaš. Iako su ga tog dana čekali ispred glavnog ulaza, on je protivpožarnim stepeništem bezbedno napustio list koji je dan posle pada Knina, na naslovnoj stranici kao udarnu objavio vest o još jednoj uspešnoj akciji Tamilskih tigrova u obližnjoj Sri Lanki. Mnogo kasnije, tvrde očevici, Struju su pronašli su članovi „Grinpisa“ negde na obalama Kube s tompusom u ustima i harpunom zabijenim tamo gde treba.

Hroničari svedoče da je Vlada Bulatović Vib na vest o postavljenju Hadži Dragana Antića za pomoćnika glavnog i odgovornog urednika Politike reagovao smireno: „Struja pomoćnik glavnog urednika!? Ja sam ga skinuo s bandere, ja ću ga na nju i popeti!“ Struja se posle oteo kontroli pa se na „banderu“ u Makedonskoj ulici uspentrao toliko visoko da je saradnicima znao da kaže:“Ja sam treći čovek u državi“. Niko nije sumnjao u to. Svi su se pitali: „Ko je drugi?“ S imidžom kreiranim tako uspešno da je izgledao ko da je nekim nesrećnim spletom okolnosti otpao sa kastinga za Felinijeve filmove, ponašao se kao onaj ludi ujak iz „Amarkorda“ koji se uzverao na drvo i neće da se spušta dok mu ne nabave ženu. Svakog ko priđe, gađa orasima. Struja je bio nešto suptilniji. Svakog ko priđe njemu, trećem, poznatom prvom, i misterioznom drugom čoveku Srbije, gađao je bljuvotinama sa redakcijskom opremom.

U njegovo vreme, u Politici bilo je manje života, a više čitulja, ali od nečega se jelte, moralo živeti. Isto tako, u njegovo vreme u Politici bilo je manje vesti, a više psihijatrijskih dijagnoza s kreativnim naslovima. Recimo „Članovi pronatovske organizacije Otpor nervno labilne osobe, poznate po krivičnim delima“, bio je naslov teksta u kome su požarevački „otporaši“ saznali delove svojih medicinskih dosijea, a možda i tuđih. Uglavnom, to je saznalo i onih 200.000 čitalaca, a Struja, naravno, podvlači danas, o tome ništa nije znao. Na faksu s tim podacima koji je u Politiku stigao iz Karađorđeva nije bilo njegovog potpisa, pa je ubedio i sudije kako on nema veze s takvom paškvilom. Uz to, nije ni bio tog dana u redakciji. Valjda je boravio u Karađorđevu.

Osoba koju su viđali kako u Rambujeu prazni piksle u krupnom kadru tokom integralnog TV prenosa konferencije za štampu egzotičnog srpskog pregovaračkog tima (Goranci, Sloba, Turci, Hadži Struja, Romi i Tanjug), ostao je dosledan svom angažmanu „malog od kužine“ Miloševićevog režima i posle njegovog pada. Poslednji put je viđen kako obilazi dedinjsku vilu Miloševićevih dok su u njoj hapsili izvesnog podstanara s bogatom međunarodnom karijerom deponovanom u arhivima Interpola, redovno podiže malu profesorsku penziju Miri Marković, i štampa njene knjige u sopstvenoj ediciji dražesnog naslova – „Medaljoni“.

Baš uoči devetogodišnjice petog oktobra, Strujina pojava nas je podsetila da je u utorak šesti oktobar. Peti oktobar je, po Strujinoj interpretaciji na B92, bio datum kada su građani masovno izašli na ulice kako bi oružano pljačkali vredna umetnička dela iz državnih i paradržavnih institucija, ali im nije uspelo jedino da ukradu njega, vredan eksponat kulturne epohe zbog koje bi Van Gog odsekao i drugo uvo, kao i svih deset prstiju. Šesti oktobar je, opet, bio datum kada su građani želeli da vrate tamo gde treba sve te pokradene „umjetnine“. Neke u muzeje, neke na banderu. Međutim, umetnička dela počela su sama od sebe da se vraćaju. Neki na posao, a ostali da nam objasne „suštinu stvari“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari