Dok sam pisao kolumnu za jedan ugledni tabloid, redovno mi se javljala izvesna Ljubinka iz Batajnice. Tokom kraćih prepodnevnih razgovora razbuđujućih ko bogojavljensko kupanje, shvatio sam koliko bogatstvo reči pruža srpski jezik, osobito kad se komunicira blagim tonom, tako blagim da je iz pravca Batajnice odjekivao još dugo „voice of Ljubinka“, otprilike dva i po sata pošto bi Ljubinka iz Batajnice zalupila slušalicu, posle kraćeg izlaganja s radnim naslovom: „Sve o mojoj majci“ i „Velika, mrsna, pravoslavna svađa“.

Gnevni „obožavaoci“ su pisali i pisma i razglednice, ali su, srećom, retko slali pakete. Imajući u vidu kakva bi sadržina paketa bila od osobe koja u opširnom nadahnutom pismu piše i sledeće: „Bradata svinjo… Pripazi na svoje ponašanje da te ne brijamo na suvo i da ne piješ mastilo, bedo od čoveka… Smrt izdajnicima, bedni spisaoče…“ Na kraju pisma pisanog rukom stajao je i potpis: „Srpski patriotski bataljon“. Ceo bataljon, elem, formacija od najmanje 300 vojno sposobnih, diktirao je, a jedan, pretpostavljam pismen, pedantno beležio. Stiglo je potom još jedno pismo, s istim rukopisom, tad su bili „osvetnici Gavrila Principa“. Pomislio sam u jednom momentu isto što i Deni Glover u „Smrtonosnom oružju“: „I’m too old for this shit.“

Savremeni vidovi komuniciranja ostavljaju, pak, mogućnost da u izbacivanju negativne energije prema osobi XY često ne moraš da ostaviš čak ni telefonski broj, otiske prstiju ili uzorak pljuvačke ispod marke, niti ostali biološki materijal s kojim bi se prosečan forenzičar FBI prosto poigrao. Sedneš u bilo koji internet kafe, istreseš u Microsoft Word sve što imaš na umu, zakačiš to na imejl poruku i odapneš strelu pritiskom na „send“. Ili, prostije, pronađeš ispod kakvog teksta link „ostavite komentar“, tu ispišeš razmišljanja, pretnje, uvrede i klevete u što uvijenijoj formi, koja će veb administratoru ličiti na malo žešći lični stav, ali sasvim korektan. Istog dana kad na internetu osvane članak, ispod članka osvanu i „povratne informacije“ kako se on primio u narodu, tačnije, kako se narod „primio“ na njega.

Vremenom oguglaš na takve stvari, pomisliš – kako li je tek fudbalskim sudijama, centarforima koji promašuju stopostotne šanse, bangavim štoperima, šalterskim službenicama na pultu za reklamacije računa Infostana, te raznom svetu koji svoj posao obavlja u tzv. realnom vremenu, uživo, pred verbalno osposobljenim bićima od krvi i mesa (znate ono: „pa, i on je čovek od krvi i mesa“, kada se želi opravdati nešto što je počinio neko za koga se u početku mislilo da je sastavljen, valjda, od lepka, letvica i stiropora). Onda pomisliš – kako li je tek autorki „Insajdera“, koja verovatno nikada nije pikala fudbal, a sa tribina je oslovljavaju kao da je dosudila nepostojeći penal u finalu Svetskog prvenstva.

Sve ovo je donekle razumljivo, svakako, kada saznate da su Boris Tadić, Nata Mesarović i Vladimir Vukčević godinama dobijali preteća pisma čak iz Čikaga, vazdušnom linijom desetak hiljada kilometra udaljenog „srpskog gradića“ u Ilinoisu. „Poštanski pretinac“, baš odande, duboko je bio pogođen („najcrnje sam pogođen“- rekao bi Miki Palma) Tadićevom politikom, Legijinom krivicom i Mladićevom nevinošću, nije ga tolko brinula Obamina reforma zdravstvenog sistema kolko je svoje muke doživljavao preko satelita i pretakao ih u „čikaške perverzije“. Da je pisao pretnje Ministarstvu za dijasporu, možda bi ga razumeli, ovako se svi pitaju – kakav li je to čovek koga ne mrzi da svake nedelje gleda vesti iz otadžbine, razbije televizor, presavije tabak, napiše pismo, kupi nov televizor… – i na kraju navuče na leđa FBI.

Pojedini Srbi iz Amerike su još na poslednjim izborima za predsednika SAD pokazali da nisu politički nepismeni. Predizborni slogan koji je osvanuo na tabli ispred pravoslavne crkve svetog Jovana u Kaliforniji: „Vote for the crnie, the other guy is a pedar“, prevedeno sa srpsko-engleskog – „glasaj za crnju, onaj drugi je peder“- najbolje je oslikao njihovo crno-belo shvatanje ondašnje politike, te je jasno da im maternji jezik i maternja politika pružaju daleko veću mogućnost za verbalne manevre, mada bi neki od njih radije u vojne, ali sa distance. I pošto predsednički kandidat Mekejn nije razumeo taj njihov „pidžin-ingliš“, a štampa from Serbia mesecima je licitirala za koga će glasati crnci u Americi, pardon, Srbi u Americi, osetili su se kao važan politički faktor, pa se isto tako osetio i onaj „poštanski pretinac“ iz Čikaga. I uspelo mu je.

Postao je neki faktor, kao što su i oni „navijači“ Brankice „insajderke“ postali neki faktori. Izgleda da se u životu više isplati biti pacijent negoli doktor.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari