Detinjstvo pamtim i po tome što sam najbolji duks zalio voskom držeći sveću na grudima dok sam leškario tokom čitanja sabranih dela Karla Maja. Nije bilo struje. Ne sećam se ni da li su te restrikcije bile pre ili posle Titove smrti, ali je izgledalo nekako romantično. Karl Maj je bio, otprilike, u sličnoj poziciji kao mnogi koji danas pričaju i pišu o Titu a Titovu Jugoslaviju nikada nisu videli.

Tvorac Vinetua i Old Šetrhenda je pisao o Americi i Divljem Zapadu tako verno, da su mnogi, uključujući i mene, mislili da pisaću mašinu drži u malom salonu nasred prašnjave džade Litl Roka, odakle povremeno prošeta po okolini da bi sakupio materijal. Karl Maj, međutim, Ameriku ni Divlji Zapad nikada nije video. Sedeo je u Nemačkoj i pisao, dovoljno detaljno i opisno da mu sve poverujemo. Poglavica Apača, pak, nije bio toliko kontroverzan lik da bi njegovu istorijsku ulogu morali da proveravamo iz više nezavisnih izvora. Oko Tita, i to 30 godina kasnije, ofanzivno bi se povatala za gušu bar dva istoričara, što, opet, ne bi promenilo generalni utisak. Koji je, za divno čudo – pozitivan.

Kada su me skoro iz magazina Status pozvali da napišem nešto na temu „Tito i ja“, setio sam se da sam se neke ekskurzije na Divčibarama vratio sa darom za tatu i mamu – minijaturnom replikom biste druga Tita, ofarbanom srebrnom bojom, sa malo okrnjenim nosem. Ispala mi je prilikom pakovanja. Ćale je bio oduševljen. Ko onaj što je Berluskonija opaučio minijaturnom replikom Milanske katedrale. Mislio sam da će je odmah staviti na policu. Već sutra, primetio sam, bista sa okrnjenim nosem služila je ko teg za šustiklu na televizoru komšije Đoleta. Taj Đole, sprat ispod, voleo je druga Tita. Komšija pored, profesor istorije Vlada Dimić, fin čovek, udovac, nije voleo druga Tita. „Evo ga ovaj bandit“ – govorio je kada bi gledao dnevnik, pojačan do daske, jer je bio gluv, a posle bi ga zaticao kako u nekoj kakofoniji pištećih tonova, iz kojih se razaznavao glas spikera, na radio kasetofonu sa do kraja izvučenom antenom sluša „Glas Amerike“. Mama mi je govorila: „Ovo što priča čika Vlada o drugu Titu, kad gleda dnevnik, to nemoj da pričaš u školi“. Neću, rekao sam. A da tada nisam imao devet godina, kazao bih: „Nisam lud“. U suštini, ništa mi nije bilo jasno. Ni kad sam sledeće godine, sa deset godina, plakao kad je umro drug Tito. Pošto je plakao ceo treći razred OŠ „Oslobodioci Beograda“. A plakao je i Dule Savić, tada punoletno lice.

Setio sam se i da je moja mama, ćerka sekretara Patrijaršije iz vremena druga Tita, vrlo popularnog zanimanja u to doba, jednog dana, posle nekog lupanja u šerpe, devedesete su bile na polovini, rekla, onako uzgred: „Nemoj da mi diraš Tita. Izvini, sinko, kad je bio Tito, išli smo i na more, i krediti, i redovna plata…“ I onda sam ja shvatio koliko je tanka ta linija između „JBT Tito“ i „Tito JBT“.

To sam otprilike napisao u Statusu, jer mi je prva i osnovna asocijacija na druga Tita, baš takva. JBT. Josip Broz Tito, naime, nije mogao da ima bolje inicijale. Dobri su 3LPM, što bi rekao Basara. Jer, za razliku od onih vremena kada je na svako pominjanje Tita sledilo obavezno JBT Tito, kada su njegove biste bacane u staro gvožđe a sabrana dela iznošena iz preduzeća na naramke, došla su neka druga vremena kada se redosled JBT i Tita promenio. Sad svi kažu: „Tito je bio car, JBT“. Naravno, sve treba tumačiti u smislu one Basarine genijalne skraćenice.

Šta je to što je promenilo redosled Tita i njegovih inicijala, faktički, poremetilo tok njegovog posthumnog dojma među lokalnim življem. Verovatno činjenica da njegovo kasnije „inkarnacije“ i nisu bile baš reprezentativna postava, da plate nisu bile redovne, da nismo svake godine išli na more i uživali u blagodetima sličnih tričarija koje život znače. Te sitnice su jednom običnom hedonisti, kakav je prosečan Srbin, daleko bitnije od tomova napisanih da bi realno razjasnili Titovu epohu. Taj i takav Srbin, koji je „Na Drini ćupriju“ prešao peške jer ga je mrzelo da lista stranicu po stranicu, daleko više veruje romantičnom sećanju na vreme kada je Karla Maja bistrio u svetlosnim okolnostima Divljeg Zapada.

Jedan venac u Kući cveća, međutim, ove godine je dokazao da se Tita ne sete samo oni kojima krče creva. Ministarstvo spoljnih poslova odalo mu je počast, valjda prvi put u višestranačju, zato što su u diplomatskoj ofanzivi Titovim utabanim stazama, nailazili na više onih koji su govorili – Tito, JBT – nego onih koji su gadljivo odmahivali: JBT, Tito. Možda je stvar i malo praktičnija. Skraćenički gledano, naime, najbolje šanse da ga kao takvog upamte ima Boris Tadić. Njemu fali samo jedno J.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari