Nebojša Medojević, siroma, nije ni slutio šta mu se sve može desiti ako pristane da gostuje u kviz programu uživo, gde nema laži, nema prevare, nema plejbeka.

Emisija „Želite li da vam se javi milioner“ na televiziji B92 tekla je sasvim uobičajeno, dok jednog momenta voditelj Ćosić gostu Medojeviću nije saopštio da može iskoristiti neku od tri vrste pomoći. Medojević je, pritegnut situacijom, izabrao „pomoć neprijatelja“. Direktno iz Rominga, daleke zemlje gde obično završe svi mobilni pretplatnici koji trenutno nisu dostupni, osobito domaćim organima gonjenja, javio se Cane, milioner sa Uba. On je, opet, od tri vrste pomoći iskoristio onu „pola-pola“. Objasnio je, naime, da je 50 miliona evra dao Miškoviću i Beku, cifru okruglu, koja se lako može podeliti na ravne časti. Takoreći pola-pola, šatrovački lapo-lapo.

Vremena kada zaštićeni svedoci i nosioci liste Interpola iskaču iz svake poluzagrejane rerne obično ne slute na dobro. Uvod u ubistvo Zorana Đinđića bila je jedna neobična okolnost – negde u zimu 2002/2003. pojedinim beogradskim novinarima, na privatne mobilne telefone počeo je da se javlja izvesni Ljubiša Buha Čume. Ta akcija pod kodiranim nazivom „Buha u uhu“ dešavala se naizgled spontano. Sedite tako pored kolege u redakciji, njemu zazvoni telefon, i vidite kako kolega najpre počinje da muca, onda da menja boje, te na kraju uzima olovku u desnicu ruku i počinje da piše. I posle toga, kada prekine vezu, kreće po redakciji da izvodi pokrete nalik afričkom plesu plodnosti. „Upravo me je zvao Čume. Imamo ekskluzivu“- bilo je jedino što bi uspeo da prozbori u tom ushićenju, karakterističnom za profesiju koja umesto Godoa, večito čeka Pulicera.

Otrežnjenje je sledilo tek sutradan ujutru kada je kolega shvatio da se LJ.B. zvani Č., istovremeno javio još desetinama novinara i svima pričao istu priču koja je svuda štampana uz vinjetu „ekskluzivno“. Priča je otprilike sadržala veće komade prljavog veša iz poslovanja međunarodne korporacije „zemunski & surčinski klan“, recimo, da je Ivan Stambolić ubijen i pokopan na Avali, i tako to, što se kasnije u pojedinostima, izuzimajući geografske pojmove, ispostavilo tačnim. Do danas je ostalo nepoznato, međutim, ko je dotičnom Čumetu predao spisak brojeva mobilnih telefona beogradskih novinara i s kojom namerom. Da novorođenčad znaju da pamte brojeve mobilnih telefona, mnogi bi se zakleli da je to bila neka beba. Ovako, ostalo je da sumnjamo kako je u pitanju bio neki marketinški stručnjak opšte prakse.

Moguće, isti ko onaj koji je 12. marta državnoj televiziji dostavio punu kesu zemunskog klana, u vidu raznoraznih sličica Vlade Budale, Prevare, Pacova, Legije i drugih istaknutih mislilaca prepoznatljivih nadimaka. Među njima jedino nije bilo Čumeta. On je u međuvremenu zvanično postao zaštićeni svedok, a nezvanično se osetio zaštićenim ko sibirski tigar, pa je, dok ostatak Srbije legalizuje bespravno podignute objekte, legalizovao bespravno podignutog samog sebe. Toliko se osetio zaštićen, da ovih dana čak tuži dva tabloida zato što su mu pre pet godina objavili fotografiju, a da ga prethodno nisu pitali. Samo da se toga ne dosete i ona dvadesetorica iz kese.

U Srbiji svaki prosečan šnajder vremenom postane stilista, znao je to Čume, a zna i Cane. Razvojni put ovog šnajdera, od krojačnice na Ubu do vile u Ženevi, pravljen je po oprobanom receptu – malo prljave love, malo čiste love, malo politike, uvek na (r)ubu poštenja. Zato i počinje ovaj mali obračun među prijateljima. Cane smatra da je njegova inteligencija bar u rangu Čumetove – em što zna detalje, ima i telefone, ima i marketinškog stručnjaka, zna i gde treba udariti da bi odjeknulo. Mišković i Beko, neformalno-formalni vlasnici svega čega se dotaknu idealna su meta da Canetov bariton u emisiji uživo mnogima ulije nadu u mogućnost da će suvlasnicima Srbije konačno neko doakati.

Ne laje kera sela radi, već radi sebe, jelte, pa Cane kulirajući uz galebove u niskom letu iznad površine Ženevskog jezera čeka dolazni poziv u tom tamo Romingu. Valjda očekuje da ga pitaju: „Da li biste želeli da postanete Čume?“ Taj sumnjiv ideal svakog dobrostojećeg sumnjivca, međutim, teško će mu se ostvariti. Čume je udario na one koji su se već ljuljali, a Cane udara na one koji uveliko ljuljaju.

Ipak, možda mu se za koju godinu i jave s ponudom. U Srbiji je, dakako, dokazivanje poštenja uvek skopčano s postizbornim koalicijama. Čudna neka zemlja poštenih ljudi sa brdovitog Balkana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari