Masimo Tartalja udario je Silvija Berluskonija minijaturnom replikom Milanske katedrale, dok je Dejan Stojadinović u svom intimnom obračunu sa „novom Srbijom“ koristio samo pesnice. Što je daleko bolja varijanta nego da je Velju opaučio minijaturnom replikom Hrama svetog Save.

Posle čega bi Velja bio teže ozleđen, mada postoji mogućnost da bi nakon direktnog susreta sa našim najvećim hramom u izgradnji kod Velje Ilića konačno proradio svetosavski duh. Poznatiji kao: „Ko tebe hramom, ti njega katedralom“.

– Videli ste, napao me je s leđa – rekao je Velja odmah posle direktnog prenosa napada s preda, čime se dolazi do nesumnjivog zaključka da bi kompletna „nova Srbija“, u slučaju napada na Velju minijaturnom replikom Hrama svetog Save, nad Biblijom posvedočila da je Velja napadnut, mučki, iz vazduha.

– Udario ga je ili NATO ili grom. Koji je poslao režim – izjavila bi tim povodom Dubravka Filipovski, Veljina desna ruka, dok bi Miroslav Markićević, Veljina leva ruka, verovatno smislio nešto originalnije. Recimo: „Otkud grom na Svetog Savu?“ Jedino bi „u saopštenju dostavljenom medijima“ Vojislav Koštunica najoštrije osudio „zločinačko ubistvo Velimira Ilića“. I zahvalio Bogu, na kraju saopštenja dostavljenog medijima, što je Velimir Ilić uopšte ostao živ i zdrav.

Svakako da nema trapavijeg načina da iskoristiš napad nekog slučajnog prolaznika manijakalnog tipa na Velimira Ilića, nego da u kampanji za ostvarenje političkog ćara od tog pomalo grotesknog afekta uz aperkat, angažuješ V. Ilića, D. Filipovsku, M. Markićevića i V. Koštunicu. Ovom „drim timu“ rođenom tri godine pre otkrića marketinga, uspelo je da za samo pet dana, predanim radom, okupe čitavih 13.000 obožavalaca (napadača na) Velimira Ilića na Fejsbuku. A uskoro će ih biti više nego što je potrebno skupiti potpisa za raspisivanje novih izbora, čime se, inače, bavio Velimir Ilić kada je tog petka rešio da prošeta Knez Mihailovom, ne znajući da potpise nije više zdravo skupljati kampanjom od vrata do vrata, od „konja“ do „konja“ i od „konja“ do „Ruskog cara“, jer gradom kruži raznorazni polusvet u potrazi za minijaturnom replikom Hrama svetog Save.

Stvorena je situacija da svak moralan i normalan ne zna da li će ispasti veća budala ako osudi napad na V. Ilića, ili će ostaviti isti dojam ukoliko počne da aplaudira. Zato je najbolje braniti se ćutanjem. Tu mogućnost iskoristio je jedino izvesni Dejan Stojadinović. Koji je, doduše, sve rekao na licu mesta. Pošto mu niko nije izdiktirao prava. Imate pravo da ćutite. Imate pravo na advokata. Tek naknadno, pola Srbije mu je reklo: „Imaš pravo!“ To je najmanje očekivao. Tako da u Skupštini Srbije teba doneti bar četiri rezolucije o napadu na Velimira Ilića. Jednu kojom se osuđuje napad na Velimira Ilića, drugu kojom se podržava napad na Velimira Ilića, treću kojom se osuđuju svi napadi Velimira Ilića, i četvrtu kojom se osuđuju svi napadi na Velimira Ilića.

Boks kao sport je često predmet kritika onih koji smatraju da on pre svega podstiče agresivnost, te da je u osnovi vrlo grub i opasan jer je u stvari legalizacija ulične tuče. Pristalice boksa, opet, tvrde da je reč o plemenitoj veštini, te da bokser iako direktno napada protivnika ujedno prema njemu gradi duboko poštovanje i sportski duh. Ako ovu definiciju boksa primenimo u konkretnom slučaju – ona bi izgledala ovako: Napad na Velju Ilića je predmet kritika onih koji smatraju da takav akt podstiče agresivnost, te da je u osnovi vrlo grub i opasan jer je u stvari legalizacija ulične tuče. Što je tačno. Pristalice napada na Velju Ilića, opet, tvrde da je reč o plemenitoj veštini, te da napadač iako direktno napada Velju Ilića ujedno prema njemu gradi duboko poštovanje. Što je takođe tačno.

A tačno je i da napad na Velju četiri meseca posle petog oktobra, petog februara, jeste slika i prilika Srbije nakon deset godina od revolucije – te 2000. taj ćutljivi Stojadinović Velju bi prijateljski potapšao po ramenu, bez korišćenja aperkata, rekavši mu: „Veljo, legendo“. Nikako: „Veljo, ista ste vi banda“. Greška je jedino što se njegov fan klub ne zove: „Ista smo MI banda“. Decenija koja je počela grandioznom uličnom makljažom i pesnicom na zastavi, završava se jednom individualnom dandarom i pesnicom koja je pobegla sa zastave. Pitanje je, međutim, da li u Srbiji gde se godinama sasvim legalistički opravdava jedno ubistvo, nekog može da potrese jedna osrednja ulična makljaža i omanja armija „fejsbuk“ individualaca koja smatra da je otpor jedino moguć podrškom. Valjda poučeni čuvenom izjavom renomiranog teoretičara demokratije da je i razbijanje prozora – demokratija, original.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari