U noći između petog i šestog oktobra, kaže urbana legenda, u štabu DOS-a, zahvaćenim opštom euforijom, pojavio se mali, neugledni kurir. U rukama je nosio poverljivu depešu za Zorana Đinđića. Kada se nekako probio do njega, Đinđić je razvio rolnu, isprintanu stranicu formata A3, misleći da mu stiže nešto veoma važno u tom historijskom trenutku.

 Iznenadio se, kaže urbana legenda, kada je na papiru video naslovnu stranu upravo oslobođenih „Večernjih novosti“. Ovo vam šalje gospodin Vukotić, novoizabrani glavni urednik Novosti – rekao je kurir ponosno i kao svaki utrenirani ilegalac, nakon Đinđićevog uvida, progutao stranu A3 sa svečarskim glavnim naslovom umesto majoneza. „Vukotić?“ – počešao se Đinđić po glavi dok je kurir mljackao neukusnu naslovnicu: „Izvini, dečko, a ko je njega tamo postavio?“

Sve ostalo je legenda, ali ne urbana – Manojlo Manjo Vukotić, jedini rukovodilac postpetooktobarskog kriznog štaba koji uspešno posluje do danas, jedini doživotni glavni urednik u povijesti vaseljene i okruženja, novinarska institucija samo 34 godina mlađa od Politike, redak Srbin koji je pristao da igra presing na Divcu, a nikad pre toga nije pikao košarku, ovih dana našao se na braniku otadžbine. Ne, nije iskopao rov kod Podujeva, prosto, onako kako samo on to zna, zašiljio je plajvaz i kao Don Kihot krenuo u odsudnu odbranu „Večernjih novosti“. Brani ih tako uspešno da ga mnogobrojne Sančo Panse iz bliske okoline, uključujući i magarca, već zovu Don Grohot. Pomalo VICkast, nikako VACkast, Manojlo je pred Srbiju postavio referendumsko pitanje originalnije od onog: „Da li prihvatate učešće stranih predstavnika u rešavanju problema na Kosovu i Metohiji?“

Manojlovo referendumsko pitanje, na koji svaki dan s teškom mukom odgovaraju svi ugledni Srbi koji nisu na vreme isključili mobilni telefon ili ringlu, od načelnika VMA do patrijarha Irineja, integralno glasi: „Da li ste za to da ‘Novosti’ ostanu srpske i narodne, kao do sada ili da pređu u ruke stranaca i potpadnu pod uticaj stranog kapitala?“ Svi anketirani, čudnovato, stoprocentno kažu, bilo da im mobilni zazvoni tokom operacije na otvorenom srcu, ugradnje trećeg bajpasa, tokom liturgije, depilacije ili tuširanja: „Ja sam da ‘Novosti“ ostanu Pećka patrijaršija srpskog novinarstva, Gazimestan narodnog epskog stvaralaštva, dakle, srpske i narodne, da ne prihvatimo učešće stranih predstavnika u rešavanju problema u ‘Večernjim novostima’, da one ostanu srpska, narodna i večernja škola srbovanja u celini. Da ostanu levi bek(o) naše novinarske reprezentacije, da voze ko Miško preko mostova koji se ruše, da nas svakog jutra čekaju na kioscima sa svojim prepoznatljivim stilom i dizajnom, nastalim čak dve godine pre otkrića stila i dizajna“.

Do sada nisu pozvali nijednog neuglednog Srbina koji bi pokazao da se na ovakav upit može odgovoriti i bez rutinskog popunjava praznih polja na unapred odštampanom formularu, otprilike: „Apsolutno sam za to da ‘Novosti’ potpadnu pod uticaj stranog kapitala, jer bi onda, sem ulja na platnu Uroša Predića kojim su ilustrovali genocid nad Srbima u Bosni, mogli da objave i Munkov ‘Krik’ kao originalnu fotografiju duševnog stanja čitaoca ‘Novosti’ u trenutku saznanja da je u omiljeni list zagazila strana čizma“. Ne samo to, Rodenovog ‘Mislioca’, bez da plaćaju tantijeme, mogli bi da objave uz svaki literarni rad glavnog urednika, čiji komentari obično počinju nadahnuto, stilom „Početka bune na dahije“. Na primer: „Srbija je danas majka – bez svog najstarijeg deteta. Oteli su joj ga. Srbija je danas – međunarodni zatvorenik. Naredili su tako najmoćniji. Srbija je danas bez očnog vida – iskopali su joj oči. Kao Simonidi. Američki kauboji i evropski nasilnici“ (M. Vukotić, 18. februar 2008, Večernje novosti, interpunkcija prenesena u originalu).

U ovaj srpski i narodni advertajzing neočekivano se, kako to obično biva, umešao konsalting. Kampanja je bila na vrhuncu kada se ispostavilo da je referendum u ‘Novostima’ trebalo raspisati osam godina ranije sa sličnim pitanjem: „Da li ste za to da direktor i glavni urednik ‘Novosti’ pređe u ruke stranaca i potpadne pod uticaj stranog kapitala?“ Slobodarske i patriotske ideale, poput poreskih inspektora u Gračanici, srušilo je nešto iznenađujuće opipljivo, poznatije kao noVAC.

Po oprobanom receptu dokazivanja – pitajte Đinđića – Manojlo, kome se ne može osporiti vanserijska sposobnost i energija da pravi tiražne novine i bude najbolji ortak svakojakog domaćeg, stranog & ostrvskog kapitala, demantovao je svoju ulogu aferi, iskopanoj, kao Simonidi, u sred tajkunskog rata srednjeg intenziteta. Referendumsko pitanje je sada znatno skraćeno i pojednostavljeno: Da li je pravdanje vrsta potpadanja?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari