Dan klasnog ponosa 1

Prva sećanja na proslave 1. maja u detinjstvu datiraju još iz perioda kada sam sa mlađim bratom i roditeljima išao na izlete na Avalu ili u Topčiderski park.

Tada sam bio suviše mali da bih shvatio simboliku i važnost Praznika rada.

Krajem 80-tih naučio sam zbog čega se obeležava Međunarodni dan solidarnosti radničke klase. U prazničnim danima gledao sam na televiziji filmove i serije posvećene borbi proletarijata za svoja prava, domaće i strane produkcije. Odgajan sam u porodici koja je baštinila levičarske tradicije i proslava 1.maja je bila nešto što se podrazumeva kao progresivna i ispravna stvar.

U međuvremenu došlo je do promene društveno političkog sistema u zemlji u kojoj živimo. Prvi maj je izgubio značaj koji je imao i dugi niz godina se nije obeležavao protestnim manifestacijama, što je njegova osnovna odlika u klasno podeljenom društvu u kakvom živimo. Kako su posledice privatizacije postajale sve evidentnije a broj nezaposlenih i siromašnih se povećavao, paralelno je stidljivo ali prkosno rastao borbeni karakter obeležavanja 1.maja. Prvo su na ulice tog dana počele da izlaze antikapitalističke levičarske organizacije a nakon njih i manje sindikalne organizacije koje zastupaju interese ugroženog radništva. Na kraju u poslednjih nekoliko godina, postalo je uobičajeno da dve reprezentativne sindikalne centrale u Srbiji organizuju prvomajsku manifestaciju na Trgu Nikole Pašića.

Ma koliko oni koji ne simpatišu radničku borbu ironišu da je mnogo više radnika na urancima umesto u protestnim kolonama, objektivna situacija nije ni izbliza takva kakvom žele da je predstave. Tačno je da najveći broj radnika i dalje 1.maj shvata kao dan za odmor i razonodu međutim svake godine sve je više onih klasno osvešćenih koji umesto uranka u prirodi uzimaju učešće u prvomajskoj protestnoj koloni. Kako pritisci neoliberalnih vlasti koji ugrožavaju egzistenciju ljudi koji žive od svog rada jačaju tako se povećava i broj radnika koji biraju borbu za svoja prava umesto slavlja.

Ono što je karakteristično je to da lobi koji zastupa interese privatnih preduzetnika koristi svaku priliku da ističe koliko „poslovni ljudi gube“ jer se Međunarodni praznik rada kod nas slavi „čak dva dana“. Kao novinar zbog specifičnosti posla kojim se bavim prihvatam i razumem da moram da radim i za praznike. Iako mi je danas slobodan dan pišem ovu kolumnu jer smatram da čitaoci Danasa ne treba da ostanu uskraćeni za rubriku koju radim. Takođe, i ovog 1.maja ću kao i svakog drugog izveštavati, i to kao dobrovoljac, sa prvomajskih protesta u Beogradu.

Međutim, apsolutno se protivim da bilo ko zarad profita uskraćuje pravo radnicima na ono što su se izborili višedecenijskom borbom a to je da „čak“ dva dana obeležavaju svoj praznik. To su dani u kojima je radnička klasa ponosna na svoja dostignuća i predstavljaju podsetnik na šta je sve sposobna ako je jedinstvena i organizovana. To su dani u kojima je profit bogatih nevažan već je akcenat na neravnopravnom položaju proletarijata u klasno podeljenom društvu i protestu zbog takvog stanja koje ugrožava njegovu egzistenciju.

Zbog toga svaki Beograđanin koji živi od svoga rada danas ima izboreno pravo da ponosno maršira centralnim gradskim ulicama i protestuje protiv neoliberalnih antiradničkih mera Vlade Srbije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari