Potrošačka korpa 1

Jedna od prvih vesti koja me je sačekala posle povratka u Beograd sa odmora bila je da je Vlada Srbije odlučila da u 2019. godini poveća minimalnu cenu rada sa 143 na 155 dinara.

Iako su reprezentativni sindikati tražili da se minimalna cena rada poveća za 46 odsto, vlast i poslodavci su se tome usprotivili te je ona podignuta za svega 8,6 odsto.

U praksi to znači da će od sledeće godine najniže plate u Srbiji biti oko 27.000 dinara umesto dosadašnjih 24.822 dinara. Poslodavci se nisu složili sa zahtevom reprezentativnih sindikata o procentu povećanja minimalne cene rada uz standardno opravdanje da navodno nemaju prostora za tako nešto zbog raznih dadžbina koje imaju prema državi. Odluka Vlade da se minimalna cena rada poveća samo za 8,6 odsto jasno ukazuje na tri stvari. Prva je da je Vlada po ko zna koji put stala na stranu poslodavaca a ne sindikata. Druga je da je državni vrh pokazao da mu je dobrobit krupnog kapitala važniji od dobrobiti radnika, a treba naglasiti činjenicu da minimalnu zaradu u Srbiji prima čak 350 hiljada građana. I na kraju treća i najporaznija stvar je da su vlast i poslodavci bahato odbili zahtev reprezentativnih sindikata za povećanje minimalne cene rada od 48 odsto zbog čega najniže zarade ni sada ne podmiruju potrebe najminimalniji potrošačke korpe.

MInimalna potrošačka korpa naime iznosi 36.000 dinara dok su najniže plate tek 27 hiljada dinara iz čega se može jasno uočiti da veliki broj radnika ne može da podmiri svoje najosnovnije potrebe minimalcem koji su im propisali vlastodršci. Jednom rečju sramno da sramnije ne može biti. Ova vlast shodno svojoj neoliberalnoj ekonomskoj orijentaciji nastupa sa pozicija, kako bi to rekli KUD Idijoti, „budimo solidarni sa bogatima“ i hvali se „uspesima“ poput smanjenja inflacije i raznih rashoda što u praksi kada je reč o kvalitetu života ljudi koji žive od svog rada predstavlja samo prazno slovo na papiru. Krupni kapital pak uživa u zgrtanju profita ne mareći što je upravo to razlog zbog koga stotine hiljada radnih ljudi živi u nemaštini. Pri tome, najstrašnije je to što vlastodršci rezonuju da je faktičko stanje stvari realnost i da se jednostavno „tako mora“. U tome ih zdušno podržavaju pojedini liberalni ekonomisti tvrdoglavo se pozivajući na jalove statistike. Super, ako je to zaista realnost i ako tako mora, ako je reč o ekonomskim „zakonitostima“ onda hajde da napravimo eksperiment. Neka svaki član Vlade, predstavnik krupnog kapitala i ekonomista pristalica učenja Adama Smita pokuša da preživi sa 27 hiljada dinara mesečno u džepu i pri tome podmiri sve svoje najosnovnije potrebe. Ako samo jedan od njih uspe u tom poduhvatu ja ću se istog trenutka učlaniti u Libek i javno osuditi velikog teoretičara i filozofa Karla Marksa. Naravno, ne da nijedan predstavnik elite ne bi uspešno sproveo zadati eksperiment nego se niko ne bi usudio ni da ga započne. Drugim rečima, lako je pričati o štednji i racionalizaciji kada to pada na pleća drugih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari