Nedelja me zatekla u Ljubljani. Ni po čemu se nije moglo zaključiti da je u toku glasanje za drugi krug slovenačkih predsedničkih izbora.

Nijednog bilborda, nijednog plakata, grafita… U pešačkoj zoni, prebukiranoj turistima i žiteljima glavnog grada, jedini transparent mnogih posetilaca bile su staklene vinske čaše s dugačkom drškom i tezge prepune lokalnih specijaliteta, kobasica, sireva, pršuta i, naravno, raznih vrsta vina za degustaciju. Pred nekim tavernama sviralo se, pevalo i plesalo, a među prisutnima, bez obezbeđenja, bez kamera, krajnje privatno, mogli ste da sretnete aktuelnog gradonačelnika i bivšu gradonačelnicu i nazdravite sa njima. Možda je bilo i drugih visokih zvaničnika, ali ja ih nisam prepoznala. Prijalo mi je da sedim pored pročelja biste Stevana Mokranjca i posmatram s koliko pažnje čistači ulice grupišu opalo lišće na ogoljenu zemlju oko drveća. Tako rade u gradu šampionu zelene prestonice Evrope. Razmišljam da li da odem na izložbu o Janezu Janši? To je, u stvari, nastavak umetničkog projekta koji se zavitlava populističkim narativom jačanja slovenačkog nacionalizma, pa su u vreme njegovog mandata dva ili tri slovenačka umetnika, ne sećam se više, promenila svoje ime i prezime u Janez Janša. Posle se ispostavilo da Janez i nije njegovo pravo već promenjeno ime i da se u stvari „kliče“ Ivan. U opciji mi je bio i matinej lutkarskog partizanskog pozorišta, jedinstvenog u Evropi! Datira od 1944. godine i partizani su preko takvih predstava u raznim mestima obaveštavali javnost o toku oslobađanja od fašizma… Uveče me televizija obavestila da je mali procenat građana izašao na izbore, u čiji ishod većina nije sumnjala, te je još jedan mandat dobio dosadašnji predsednik Pahor. Bože, pomislih, neka je i delić utiska o ovoj relaks atmosferi tačan, mnoooogo je u odnosu na našu kontinuiranu, dirigovano haotičnu, predizbornu kampanju koja traje pet godina. Nije samo problem u kampanji, već pratećim aktivnostima SNS, pozivima telefonom, zasipanja lecima, zvonjavom na vrata, pretnjama, ucenama, proizvodnji neprijatelja… Niti je za smejanje, niti za plakanje, to je naprosto razlika u civilizaciji i kulturi, a dopadljivu definiciju te razlike sam pročitala, mislim, na Tviteru: civilizacija je izgraditi toalet, a kultura održavati ga čistim… Civilizacija je kazniti ratne zločince, a kultura ne promovisati ih! Civilizacijska tekovina je jačanje nevladinog sektora, NGO, a kultura odnos vlasti prema njima. Slušajući u „Pravom uglu“ tek izabranu predsednicu Agencije za borbu protiv korupcije, Majdu Kršikapu, pomislila sam, ako zaista ima nameru da uradi sve što je najavila, počevši od of-šor firmi Siniše Malog, pa nadalje, pregledanja podataka o imovini funkcionera, biće smenjena. Dobro, ponudila je ostavku, što znači da nije mogla da radi ono za što je po zakonu bila obavezna. Civilizacijski iskorak je bio stvaranje raznih nezavisnih regulatornih tela, a kultura njihovo totalno devastiranje i obesmišljavanje. Tekovina demokratske civilizacije je javna debata i sučeljavanje različitih političkih mišljenja, a totalitarna kultura – jednoumlje i sabornost. Na to me, uz recikliranu armiju slobista, podsetila profesionalna Srpkinja, bivša ministrica, koja je htela da ukine Darvinovu teoriju, a koja, kao i oni, dobija pozamašan javni prostor. Civilizacija je novoizgrađeni plato Doma omladine u Beogradu, a kultura izvođača radova, odmah po završetku posla, popucane ploče, ili sagrađena pa poplavljena fontana na Slaviji, propali auto-put, sve ono što drži vodu dok majstori odu… Spisak je podugačak, a plaćaće, naravno, svi građani kroz stalno uvećavanje poreza, a tako i kao prinudni donatori burazerske i korumpirane politike na vlasti. Zato vest da će predsedništvo i glavni odbor SNS u subotu odlučiti da li će se uz beogradske raspisati i parlamentarni izbori nimalo ne iznenađuje. Jer je ukupno predizborno obmanjivanje već počelo, ovaj put najavom Senior kartica, kao da popusta i bez njih nije bilo, uz običan penzijski isečak, a najčešće i bez njega, a što je još gore rasplamsavanjem novih afera, neistinitih vesti i obrušavanjem na političke protivnike. Tako od juče nama, to jest Srbima, „Bakir zabija nož u leđa,“ „Bakir bi opet da kolje“, a onaj „prangija “ iz prošle kampanje, Janković, je za lečenje… Najavljena je hitna sednica saveta za nacionalnu bezbednost i biće sve što je i do sada išlo po spisku u takvim „prilikama“ i oštrije, jer ne spremaju se samo izbori u Srbiji već i u Bosni i Hercegovini… Šta je za unutrašnju upotrebu i kakva je stvarna vrednosna orijentacija vlasti, nije teško dokučiti, barem u Srbiji, jer svojom autoritarnom vrednosnom orijentacijom određuje i karakter kampanje. Prema tome pravo na izbore jeste civilizacijska stvar, ali pod kojim uslovima se održavaju je stvar civilizovanosti i kulture, dakle, svega onog što nedostaje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari