Na dan kada se odaje pošta surovo ubijenom premijeru Srbije Zoranu Đinđiću, Vučićeva „Bastilja“ TV PINK rehabilituje Slobodana Miloševića i njegovog najznačajnijeg političkog propagatora, tadašnjeg direktora RTS, Dragoljuba Milanovića.

Tendenciozno skraćen i usporeni snimak, koji se bezbroj puta ponavljao tokom razgovora, trebalo je od njega da napravi žrtvu, a „dosovce“ proglasi razularenom gomilom, što je u Vučićevoj propagandnoj mašineriji neprekidna mantra. Zato, dan kasnije, na drugoj omiljenoj i kontrolisanoj TV, premijer, u razgovoru sa Milomirom Marićem, aminujući Vučićevićeve teške reči, izgovara notornu laž, da je sramota što je RTS krio taj snimak linčovanja jer to „dosovcima“ nije odgovaralo, da se valjda ne bi videlo kako su zli.

A istina je obrnuta. RTS ne može da krije ono što nije u njegovom vlasništvu i na šta nema nikakva prava. Taj snimak je vlasništvo prve političke nezavisne televizijske produkcije VIN, snimatelj je bio, nažalost prerano preminuli novinar, Slaven Kranjc, emitovan je na RTS posle petog oktobra kao i po svim lokalnim i regionalnim televizijama a ustupljen je, bila sam urednica, i CNN. Iz neskraćenog snimka se vidi da Milanovića napada grupa demonstranata ali samoorganizovani čuvari i redari građanskog protesta svojim telima ga štite i izvlače iz gomile… Dakle, potpuno drugačiji kontekst u kome je osuđeno nasilje. Montaža snimka, montaža Vučićeve istine, baš kao u stara vremena kada se u ime države lagalo i žrtvovalo, kao šesnaest zaposlenih u Televiziji Beograd za vreme NATO bombardovanja, koji su verovali lažima svog rukovodstva i prizivali u dnevniku da dođu bombarderi, ohrabrivani besmislenim špalirima „junaka“ na mostovima, zvono je za uzbunu.

Lojalnost demokratskom pravilu da se politička moć poverava izabranoj većini, zato izađite na birališta, ne podrazumeva da ta i takva moć treba da ostane van dometa kritike. Po tome se razlikuju demokratska od autokratskih društava, uređena i pravno sigurna od neuređenih i rizičnih. Aktuelna srpska vlast u celini, a njen lider posebno, fatalno veruju da je on uvek u pravu a svaku i najdobronamerniju kritiku smatra izdajom, neprijateljstvom, plaćeništvom… Oni koji su poverovali da se takav stav pohabao tokom predratnih i ratnih godina, tokom bombardovanja, zbog potpuno uništene, devastirane, raseljene, izolovane, opljačkane, osiromašene i obespravljene zemlje i koji su plebiscitarno, 5. oktobra, smenili Miloševićev režim, danas su, kažu istraživači javnosti, u manjini, ali to ne znači da nisu u pravu i da neće jednom postati većina.

Kandidat za predsednika države sa mesta premijera, odakle vodi kampanju i on i ceo državni vrh za njega, blati i omalovažava dosovsku vlast, valjda, da bi zatrpao istinsku odgovornost saboraca koji su rat izazivali, huškanjem i učešćem u njemu, pustošenjem zemlje a koji su već pet godina opet na vlasti. Presvlaka i umivanje im nisu pomogli da sakriju suštinu – izvrtanje istine.

Dosovska vlast, ne umanjujući njene propuste i greške, o čemu sam i tada pisala, Srbiju je izvadila iz gliba, u komunikaciji sa svetom i regionom, vratila staru deviznu štednju, počela sa redovnim isplatama penzija, smanjila inflaciju, počela pregovore sa MMF, počela da sređuje finansije, toj istoj vlasti su potkresana krila ubistvom lidera, vizionara i premijera Zorana Đinđića, a onda je došla i svetska ekonomska kriza, tranzicija sa neslavnom privatizacijom i kazna biračkog tela… Danas, oni koji su joj bili najveći klip u točku, ubijali i hapsili novinare, plagirali tadašnju volju većine koja se izjasnila za pravac ka evropskim vrednostima, sve svaljuju na dežurnog krivca DOS i „žute lopove“, da bi, osnovano sumnjam, zabašurili sopstveni lopovluk. Od džakova sa glasovima, manipulacije sa nezavisnim telima do netransparentnih ugovora, raspolaganja i upravljanja državnom imovinom.

Da je aktuelna vlast petogodišnju energiju građenja monolita i jednoumlja, potčinjenosti i podaništva, izazivanjem netrpeljivosti i cepanja društva, na pripejd i postpejd petooktobraše, kreiranje državnih udara i proizvodnju neprijatelja, uložila u izgradnju pravne države, demokratskih institucija i zaštitu ljudskih prava, onda bi i tehnički dobri rezultati sređivanja državnih finansija imali dugoročniji značaj i ne bi ostavljali prostor sumnjama u njene dobre namere. Jer, ne sumnjam, naravno, da će prosečna plata u Srbiji dostići 395-400 evra u ovoj godini, što je i dalje najmanje u regionu, ali sumnjam u vlast i državu ustrojenu po hirovitim interesima jednog i njemu bliskih pojedinaca koji su dobili moć da vladaju. Država nije sama po sebi sentimentalni mit o harmoniji koja miroljubivo ujedinjuje različite grupe i klase. A to ponajmanje može da bude jedan čovek koji je umislio da je on sam država. Lukavo preotimanje nadležnosti u njegova, čini se, neotuđiva prava, dovode u pitanje i državu i društvo.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari