Podmuklo je ubijen Oliver Ivanović, jedan od retkih Srba na Kosovu koji je tečno govorio albanski i mogao da komunicira sa svima!

Kao lider Građanske inicijative SDP (sloboda, demokratija, pravda) nije dočekao ni slobodu, ni demokratiju, ni pravdu. Svojom umerenom, prvenstveno mirotvoračkom politikom, zalagao se za prevazilaženje problema i saradnju na trusnom području zamrznutog konflikta! Kao čovek koji je verovao da se dobri ljudi stvaraju dobrim delima, kukavički, s leđa, ubijen je dan uoči zakazanog ponovnog glasanja u Skupštini Kosova o Sudu za ratne zločine.

Pošto se pokazalo da prvobitna osuda kojom je Oliver Ivanović proglašen krivim za ubistvo četiri Albanca nema validne dokaze, posle ponovljenog suđenja pušten je na slobodu čekajući novu oslobađajuću presudu. Nije dočekao ni oslobađanje niti slobodu! Ubica možda zna a možda i ne zna razloge svog gnusnog čina. Možda je lični a možda je naručen. Olivera su voleli obični ljudi i Albanci i Srbi, ali nisu ga obožavale vlasti ni na Kosovu ni u Srbiji. Bio je za evropski put i poštovanje evropskih vrednosti. Prošle godine kada mu je spaljen automobil pred porodičnom kućom, prema njegovim rečima, bio je to etnički motivisan čin, a sada je očigledno bilo i upozorenje njemu, koje su ignorisale i vlasti i Euleks i Unmik i on sam. Nije hteo da bude ušančen u nacionalističkim, klijentelističkim i koruptivnim politikama i nije, nažalost, dočekao mogućnost da odsanja svoj san – slobodu, demokratiju i pravdu.

Pitanje slobode, demokratije i pravde ostaje i svima nama kao opšte mesto nedostižnosti i neka večna tema u „rakovoj obratnici“ po jedan korak napred, po dva nazad. To što Srbija, jedina u regionu, ima silazni trend u demokratiji, prema „Fridom hausu“, i nije neka novost, ko hoće i želi da primeti, ima dovoljno podataka i dokaza u zemlji.

„Verujte našim očima“, bio je jedan je od slogana emisije „Oko“, Prvi program RTS, radnim danima, pola sata pre „Slagalice“. Vremenom se ta ključna poruka izgubila iz upotrebe, pogled, valjda, zamutio, ali zato bi novi neverovatni i dosad neviđeni, a istiniti slogan, mogao da bude, lutajuća i puzajuća emisija „Oko“ u režiji i pod uredničkom palicom Aleksandra Vučića. Samo je jednom gostovao u originalnom formatu ove emisije, dakle, 25 minuta, i valjda shvatio da mu je nedovoljan i zato je istu prebacivao u druge, duže termine, što se desilo i poslednji put kada se emitovala u nedelju, u terminu „Nemanjića“, koji su, trenutno, na remontu, ali je trajala i duže od njih pa čak i mnogih filmova, sat i 40 minuta!

Šta se dobija ovakvim pretumbacijama informativnog programa nečega što bi trebalo da bude javni servis? Zar ne bi bilo normalnije da u bilo kom vanrednom terminu, pa i nedeljom u 21 sat pod najjednostavnijim naslovom „Intervju sa predsednikom Srbije“ a koji može da vodi i Gorislav Papić, RTS ugosti šefa države? I to bi bilo sasvim u redu jer nijedan medij ne bi propustio gostovanje tako visokog zvaničnika pogotovo kada je ovaj najavio odgovore na neka pitanja. Ovako, šta se dobilo premeštanjem prepoznatljive emisije u drugu formu, sa jednog na drugo mesto, džaranjem po programskom sadržaju? Dobio se moćniji i jači Vučić i sledstveno tome, nemoćni urednički tim, da mu predlože uobičajenu soluciju. A Vučiću je, kao maskoti rijaliti televizija, RTS i te kako potreban kao najgledaniji, relevantan i ozbiljan program. I zato su ti, naručeni intervjui, ozbiljniji, on odmereniji, jasniji, što je poslednji put u razgovoru sa Papićem uspešno prezentovao. Time je, ipak, poput koze koja laže, a zaboravi na rog, demonstrirao i svoju uskogrudu autoritarnu širinu, sve sam paradoks, objašnjenjem spiska nestranačkih kandidata na naprednjačkoj listi za beogradske izbore. Oni su se, posle koncesionara Aerodroma „Nikole Tesle“, pokazali kao drugi izborni adut u rukavu Aleksandra Vučića i neka mu služe na čast, naročito pričom kako se ne bave politikom već svojim poslom, a pitanje je da li bi se bavili svojim poslom da ih ne podupire Vučićeva politika ili da oni ne pristaju nju. To je legitimno. U svakom slučaju neki od njih su, kao prvi na listi, dobili obećanje da će ostvariti svoj san kao što je izgradnja Tiršove dva. Taj san je, nema sumnje, blagotvoran za roditelje i decu ne samo Beograda već i Srbije, ali da li će ga ostvariti? Isključivo zavisi od Vučićevog namesnika na mestu gradonačelnika, naravno, pod uslovom da lista koju predstavlja pobedi na izborima. Toliko o demokratiji i snovima, a ne treba zaboraviti ni one, sve ih je, nažalost, više, koji snatre o životu van granica svoje zemlje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari