Za sve to potrebna je duža, šira o dublja priča. Neka me u ovih par proteklih dekada.

Recimo kako je, od poznatijih i „popularnijih“, prvo bila Dekada Roma. Pristojne su pare uložene, posebice potrošene, pa i zarađene na svemu što je taj „projekat“ navodno podrazumijevao. Sve je odrađeno baš kako valja, od akcijaštva do medijske pažnje. Budući da u zadnje vrijeme ne slušamo mnogo na tu temu, za pretpostaviti je da je glavnina pitanja i problema glede romske populacije sređena.

Onda je krenulo nešto, mislim glasnije, što bi se moglo nazvati Dekadom dječjih ljudskih prava, pa Dekadom prava LGBT svijeta, Dekadom ženskih ljudskih prava itdraznih još nekih prava. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima baš se lijepo usitnjava. Pomalo podsjeća na usitnjavanje većih zajednica na manje, nešto kao ubrzano dalje istrajavanje na stvaranju i organiziranju nečeg što se dogovorno naziva „nacionalnim državama“. Temeljem nešto malo dotjerane, na bilbordima još uvijek neispisane, u povijesti pristojno provjerene parole – jedan narod, jedan Bog, jedan firer, jedan … Ovdje se „firer“, uz ostavljanje, prema potrebi, od slučaja do slučaja prethodnog značenja, javlja u „liku i djelu“ kapitala, kojim sitnjež uglavnom ne raspolaže. Ambijent, dakle, dušu dao za rješavanje kojekakvih interesnih sukoba isključivo nasiljem, ubijanjem ljudi iz one Deklaracije i uništavanje materijalnih dobara i onih kaja to nisu, kulture u najširem joj značenju. Ambijent ko Bogom dan za nove Dekade.

Trenutačno je na djelu, dajem sebi pravo tako je nazvati, Dekada borbe protiv nasilja nad ženama. Svedenog prije svega na porodično. Jer je to mnogo lakše, nego se bakćati svakakvim drugim nasiljem, pa kad je i o ženama riječ. Ko će sad da se bavi pitanjem mogućnosti rješavanja „pojedinačnih nasilja“ u svijetu u kojem je nasilje generalno „jedan od stubova razvoja“.

I šta ćemo sad. Sve skupa je krenulo kao i u svim drugim i naizgled potpuno drukčijim situacijama. Sama sumnja već je i osuda, koju prati i gonjenje i presuda. Situacija je toliko „alarmantna“ da nema vremena za ozbiljne provjere ni prijava. Šta god iza njih da stoji i kako stoji. Priča mi, nedavno, jedan poznanik kako je dopao mjesec dana pritvora zbog sumnje na nasilje nad bivšom suprugom, a na ili njenu ili dobrog savjetnika prijavu. Supruga mu, bivša, već neko vrijeme onemogućava dogovoreno viđanje sa djetetom. U jednom od telefonskih razgovora, ujadilo čovjeku, gospodin taj otac rekao je djetetu da poruči gospođi majci, da će ako nastavi tako morati drukčije razgovarati. I eto odmah rečenog pritvora. Na čemu se nije završilo. Traženo je da mu se pritvor produži još za mjesec dana. Sudija, koji je imao nesreću da ga dopadne baš taj predmet, sve je dobro pregledao, učinilo mu se malo čudno, pozvao je gospodina oca na razgovor, nakon kojeg mu je obustavio pritvor. Na brižnu intervenciju kolega – da l’ si normalan, hoćeš li da najebeš, znaš li kako se to sad tretira, odgovorio je da mu je nakon razgovora bilo jasno da je čovjek sasvim u redu i da je ono „drukčije razgovarati“ bilo pokrenuti odgovarajući regularni postupak. Da nema namjeru da eventualnim produženjem pritvora dovede normalnog čovjeka do „pucanja“, da ga pretvori u ono što nije, pa da stvarno dođe do stvarnog, nepopravljivog nasilja.

Kako će dalje teći i kakve će sve posljedice imati, mnogo je pravovjernih, još više onih „u strahu (za posao) su velike oči“, ova aktualna Dekada, još će se čuti. Neka nam ja On na pomoći. Ima li nešto novo u Siriji, ili sa izbjeglicama…