Ne računam društvene mreže, raspoređene jednako kao i zvanični mediji, i tiskani i elektronski. Samo sam malo zakačio, ne ovdašnje poplave, već gejzire, koji su mi bili i interesantniji i, kako bi to rekao rahmetli Francek, znakovitiji. I vratio se.

Odslušao sam mlađahnu Brnabićevu, sa radnog joj mjesta predsjednice vlade, izvještilo se to, naučilo prodavati muda pod bubrege, ali s malim rupama u trenaži. Kad joj postaviš nezgodno pitanje, sreća je da pri sebi nekma kakvo vatreno oružje.

Skoro da je već nadmašila učitelje joj. Slušao sam i mlađahnog Vučića, koji ruku na srce nije nikakav „Veliki brat“, tek njegov priklještenih jaja egzekutor, sa neusklađenim ambicijama i sposobnostima.

Nakeljili su se još i Đurić, pa onaj mu neki zamjenik, jugendovac kojem nikako da zapamtim ime, pa Drecun, pa paćenik od Vulina, pa … Ko će ih popamtiti i nabrojati. Onda sam naišao na proceduru izbora i imenovanja Povjerenika. Simpatično: nadležni skupštinski odbor kandidirao je za Povjerenika konkurenta kojeg je predložio SNS, a kojeg na sjednici Skupštine treba potvrditi i imenovati SNS… To mi je došlo k’o osvježenje.

A tragedija iživljavanja nad ljudima na sjeveru Kosova, koje kao da je dogovoreno, nastavlja se. Taksa koju su prištinski partneri beogradskim uveli za robu iz Srbije, podmeće se kao sprječavanje bilo kakvog dostavljanja robe potrebne za normalan život. Doguralo je i do dvodnevnog bojkota svega i svačega, do vještački stvorene nestašice i moguće humanitarne katastrofe, s jedne strane, a s druge strane fingiranje pomoći tipa one SPONA, SPO Narodu. Bacanje hljeba iz kamiona.

Kao da trgovci na sjeveru Kosova ne mogu uključiti različite dobavljače, jer Srbi u tom kraju ne žele jesti ništa što nije proizvedeno u Srbiji. Lijekove i ostalo da ne pominjem. Dok se sve to vrtilo, unutar toga odreagirao sam na nešto što me se svakako više tiče.

Deset godina od odlaska Stipe Šuvara. Vidio sam da su se mnogi, nekako naravno izvan ovog prostora, sjetili te godišnjice. I raspisali. Ja sam uspio pronaći jednu noviju fotografiju, starije su nestale kad je i dio današnje vlastele sudjelovao u organiziranju ratnog turizma, i iznad nje napisati – In memoriam / Stipe Suvar, 2009 – 2019. /

E moj druze… Ali ko ih jebe – i jedne i druge i trece i … Čini mi se da je tako nekako sve rečeno. Pa je doguralo i do 04.07. I čestitke nostalgičara. Na jednu sam odgovorio sa – Nikad im neću oprostiti… Mislim partizanima, posebice mojim domaćim…

A onda sam se i sam priključio sjećanju na taj dan – Podsjećanje… 04.07, dan uzaludnog pedesetogodišnjeg trošenja zivota, ali neka, bilo je u dobroj namjeri i punim plućima. O Godou sad ne bih.