Jer su me valjda opet bombardirala kojekakva otvaranja bez izglednih zatvaranja, kojekakve implementacije van sebe, inkluzije, interesi pučanstva, blagostanja, blještave perspektive do osljepljenja, uz savršeno mantanje pučanstva miksanjem savremenog i modernog otkrivanja i čitanja Webera – u isti nutribullet ubačene „tradicije“, „racia“ i „karizme“, a bez svega toga, čak i u paketu sa navodnicima. Onda sam se, naravno opet, spominal jednog od meni bliskih, a u pokušaju ipak proskribovanih bradonja, koji je propišao krv objašnjavajući ceste prema slobodnom društvu, kao „… tek kad čovjek sazna i organizuje svoje, ‘forces propres’ sopstvene snage kao društvene snage i kad stoga ne bude više odvajao od sebe društvenu snagu u obliku političke snage – tek tada će biti dovršena ljudska emancipacija“. A onda sam, onako na prvu, takav mi dan, nekako sebi u bradu prozborio – crkni kenjče dok trava naraste. Prije će Kugla otići u tri lijepe, nego što će mamlaz od čovjeka preći sve mišljene ceste, koliko god da se u tu infrastrukturu uloži, pa i u odgovarajuća prevozna sredstva. I šta uopće znači emancipacija. Kažu nesretni Latini, kako emancipirati se znači – osloboditi se od zavisnosti i pravne nejednakosti, od predrasuda, izjednačiti, osamostaliti, osuvremeniti, modernizirati, učiniti naprednim, usavršiti… Naivci. A onaj reče kako sam ja uvijek bio naivan. Jer sve ovo rečeno odnosi se na čovjeka. Na ljudsku vrstu. Baš zanimljiva, jaka vrsta. Koja i od navodne kreacije i tokom navodne evolucije, samo štetu pravi, kojoj je cijela povijest zapravo povijest interesa i grube sile i pravila jači kvači. Na čemu zasniva i svoj odnos prema svemu drugom živom na istom staništu. Pa je samo zato jedino ona iznad instinkta, a sve ostale vrste „nemaju mozga“. A kad ga i pronađe, jedino što pomisli i zna da je to nešto vezano za lanac ishrane. Uz rezervu, ako joj neka od konfesija kaže, radi li se o dobroj ili lošoj hrani, glede takozvanih Božjih pravila igre. Kao zna da ovaj nije sve što je navodno baš on napravio, s razlogom napravio, ne da bi separatno postojalo i na izvolite, već možda zbog nekog i NJemu koliko – toliko jasnog sklada. Nemam pojma, pa sam sklon vjerovanju kako ne postoji ništa na kugli što nije živo biće, sa svojim, još uvijek najčešće drugima nepoznatim i nerazumljivim sistemom mišljenja, emocije da ne pominjem.

Evo me u ovom prostornom nastupu prekida pripadnica jedne vrste, s kojom sam donekle uspio uspostaviti potrebnu komunikaciju, čak smo uspjeli naučiti nešto malo od različitih nam jezika. Za koju mislim, i ja sam pripadnik svoje vrste, da sam joj učinio uslugu, kad smo dogovorili zajednički život, jer je bar malo zaštićena od gladi, hladnoće, maltretiranja, možda i pogibelji, koliko mi god često padalo na pamet da sam je zapravo i zarobio i odvukao od njene prirode. Evo, neće sama da pripremi ručak, to je kao moj posao. Do sada sam samo njoj ispričao kako sam čuo jednog ljuda, koji, nevažan je kontekst, u jednom trenutku reče kako „ovca misli da ima besplatno šišanje“. Reakcija joj je bila – majke ti Božije, on zna šta ovca misli, a kako on to zna samo on to zna, a onda valjanje po podu uz grohot od smijeha. Neka, rekoh, možda će se vremenom emancipirati. Samo opušteno…