Ili „Ni trt ni mrt, sad život ili smrt“. Ili “ Ili ću ga ja njemu, ili će ga on meni“. Ili … Izbora će dakle, neupitno ziher biti. Redovnih neredovnih, koji su već poodavno redovni. Bojkota također neupitno neće biti.“I šta ćemo sad“, što bi rekao mlađahni Vučić, koji je uspio za ovo kratko vrijeme izvrijeđati, ispljuvati, obesmisliti, do apsolutne Kelvinove nule, ili do Celzijusovih -273 stupnja spustiti instituciju predsjednika Republike. Tranzicionirati je u „institucija Vučić“.

Ali „neka toga sada tu“. Vratimo se na pitanje. Zapravo na sva tri… Bez priče o izmjenama Ustava, Izborni zakon da zanemarim. Čuj mene pozicija, mlađahni Vučić samo je na zamagljen pogled u dilemi. Raspisati izbore da bi ih dobio ili izgubio. A izgubiti ih, neustrašiv kakvog ga je Bog dao, nema petlje da Washington kaže. Jer bi se ubrzalo i njegovo i stropoštavanje mu više pokreta nego stranke.

Pa i po cijenu, koju kako tako mora platiti, makar faktičkog priznavanja Kosova, čim se dogovore kompromisi oko novčanih iznosa. A s blagim pogledom na, podijeljenu sa Tačijem Nobelovu nagradu za mir. Ameri tu već imaju izraelsko – arapskog iskustva, a i valja im završiti još posao u BiH, sa „neka je Alija , makar bila ko avlija“, ostali svak na stranu svojih saplemenika u susjedstvu i komšiluku. Kako bi zavalu Europi, „nacionalnim državama“ sad za sad okončali. Ali to je već treći čin, tek smo u drugom, a i ona Čehovljeva puška je mimoredno zapucala odmah u prvom. Elem, kad se sve stavi na vagu, nakon odrađenih lokala, očekujući slijedeću godinu, ili neki marifetluk u ovoj, institucija mlađahni Vučić, mora hametice oboriti rekord do sada osvojenih skupštinskih glasova. Poziciono se dublje ušančiti, inače sve ode đavlosum.

Sad na red dolazi, da iskoristim pjesnika, kuda sa opozicijom, u sonet, u sonet, bez bojkota. Trenutačno raspoloženje širokih glasačkih masa, kad se pomene opozicija, pomisli namah na Savez za Srbiju. Zaboravljajući, ili ne kontajući, da ih ima još, pa neka je i takozvanih, ali opozicija. Bojkot bi, glede SZS bio herojska odluka, uz to skupa do čemera. Prelazak u vanparlamentarnu borbu, a bez budžetskih sredstava, što za kampanju, što za deputate. Skupštinsko budžetske pare podijelile bi enormna pozicija i sitnjež od parlamentarne, da ponovim, neka je i takozvane opozicije.

Na šta bi se, sve su prilike, glede zbrdazdoljenosti, trenutačnog „ugleda“ i popularnosti, mogao nalijepiti potpuni raspad SZS, pa i nestanak pojedinih mu članica. Teško je uz takav rizik očekivati odgovarajuće herojstvo i skupoću. Dok na rekordnu navalu pučanstva na biračka mjesta nije baš uputno računati. I, što bi rekao mlađahni institut, šta ćemo sad. Ništa. Sve „Jovo nanovo“. Hajmo, hajde, svi na izbore, pa šta Bog da. A rečeno je i zapisano – u zdravom biračkom tijelu, zdrav duh…