U šta ja potroših nekoliko godina, ovih u osmoj deceniji. Možda i par još u prošlom desetljeću.
Misleći da ću na miru, relacija kuća – šetnja – sam za stolom u kafiću – kuća, uspjeti skontati i izraditi prijedloge nekoliko zakona, od kojih su mi dva posebno bitna.
Posebice drugi.
I pustiti ih u promet, u raspravu preko tiskanih medija, čak možda evo prije svega u ovom, ako mi daju malo više prostora.
Trebalo mi je možda još nekih pola godine da sve krene kako sam zamislio, ali jebi ga.
Sporiji sam od ove mlađarije.
Prvi, manje dakle važan bio je glede legalizacije trave, ulja a i sijena joj smotanog u čičkove, za upotrebu kako kome odgovara ili mu se receptom prepiše u terapijske svrhe.
Ovo receptom je posljedica jednog jedinog pokusa, već po stare dane, isprobavanjem sa tri povučena dima.
Nakon kojih sam se osjećao kao pijana kokoš i umalo nisam idući kući, usput zaspao.
I više se nism usuđivao probati. I dalje sam za za, ali ostavljam to ipak struci, politici i mafiji.
Drugi, koji mi je dakle posebice važan, nastavio sam skladati.
Do ovih dana.
Uzdrman objavljivanjem, po svemu sudeći, što sve skupa čini moje napore još tragičnijim, tek jednim od mnoštva već uhodanih rješenja.
Elem, od ulaska u osmu deceniju, sve žešće sam bio ubijeđen u potrebu legalizacije tzv. prostitucije.
Tzv, jer se radi o vrlo potrebitoj grani privređivanja. Sasvim je naravno da sam u tom smislu posebice sklon zagovaranju legalizacije također tzv. Javnih kuća (Public House, nipošto Brothel), prost svijet to naziva kuplerajima, a prostituciju kurvalukom, što se ipak odnosi na druge prostore društveno-političkog djelovanja.
Važniji razlog ovakvom mi trošenju snage čisto je humanitarne, a potom i ekonomske prirode.
Humanitarne u smislu brige prije svega o starima, o trećoj dobi, koji bi onda u svakom pogledu mogli zadovoljavati svoje seksualne potrebe, možda i neke skrivene nastranosti u granicama dozvoljenog, bez bilo kakvog fizičkog ugrožavanja ili ataka na dostojanstvo pružaoca/pružateljki usluga.
Predvidio sam i zapošljavanje odgovarajućeg broja zdravstvenika za obe pomenute kategorije, ne zaboravljajući ni finansijski momenat, posebice glede budžeta.
Skoro kao sa ranije pomenutom travom.
Ali, jebi ga, kad neće – neće.
Neinformiranog kakav sam, a na relaciji kretanja mi, šokirala me je gospođa Marinika Tepić, koja je baš sad morala objaviti informacije o projektu bunga – bunga.
Sumnjam da ću joj ovo zaboraviti. A nadam se da joj neće pomoći to što se od najavljenih 400 tužbi, pojavilo samo 393. Džaba joj onih sedam.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
