Ili je možda bolje reći dodatna. Osim ako se ne računa kako će svaka pizdarija koja me bude maltretirala, a do sada nije, biti nova. Što je također malo čudna računica. Jer bi se i to moglo svrstati samo u dodatno. Ako tome doslovce prišlepam onu koja kaže da ako nešto postoji na samo jednom mjestu, postoji na svakom, odnosno ako je na svakom onda ne može izbjeći neko jedno, sve što se odnosi na mene odnosi se i na sve i sva, pa i na samu Kuglu, „u celini i celosti“, na kojoj smo se evo zatekli. I što kažu šta ćemo sad.

A evo se po ko zna koji put pred svekoliko pučanstvo na Zemlji podastire i takozvana zajednička Nova godina, koja se iz isključivo političkih razloga računa kako se računa, jer ko biva vrijeme ne stoji, vrijeme prolazi, pa ga nekako treba mjeriti. U ovu zajedničku upakirano je i helbet raznih drugih računica i istih takvih ili sličnih novih godina. Od kojih je meni najznačajnija ugostiteljska. Dan odahnuća. Pred nove zajebancije.

Elem, kreće priča, poput one milenijumske, glede koje svaka šuša skoro pa mantrično ponavlja „zar u 21. vijeku…“. Kao da se nešto preko noći bilo protumbalo i pretumbalo. Kreće priča o očekivanjima u, hajde neka bude Novoj godini. Što na globalnom, što na lokalnom prostoru. Kao da nisu u nerazmrsiv čvor uvezani. Kao da na globalnom neće više raditi razni Krakatui ili Etne, cunamiji, zemljotresi, ratovi, bombardovanjem uvođenja demokratije i ljudskih prava, uz milionska žrtvovanja života pučanstva objašnjavana kolateralnim greškama…

Kao da se neće nastaviti zloupotrebe lanca ishrane, ili masovno zagađenje atmosfere, a i Zemlje po dubini, zagađenje i trovanje svega živog, ako nešto drukčije i postoji, posebice ljudske vrste i posebice mentalnog joj zdravlja. Koje odavno nije baš u najboljem stanju. Pa kreće i ona „misli globalno, djeluj lokalno“ i eto nas na najužoj nam geografiji. Na kojoj nas više ne može nasmijati ni ona Bore Stjepanovića u „Ničija zemlja“ – Hu, jebo te, opet sranje u Ruandi. Eto nas na zemljopisu uz idiotska pitanja medijskih djelatnika – šta očekujete u Novoj godini. Od koga ili od čega. U suštini, ili samo „u formi i smislu“ i žestini. Sebet mene, ako zanemarim jedini mi pravi odgovor – ma jebe mi se, očekivanja su „ogromna“.

Očekujem uspješan dalji razvoj društva u cjelini. Zavidan napredak idiotizma, bezobrazluka, pokvarenosti, gluposti, pljačke, ubistava, svakovrsnog kriminala, licemjerja, bezobzirnosti, mržnje, približavanja općem pozicioniranju i opozicioniranju, laganicu ka apsolutnom jadu i čemeru… Očekujem uspješan nastavak stvaranja i razvoja malih trećih ili kojih li reichova, nacizma i fašizma, uz uljepšano ime nacionalna država. Rječju – med i mlijeko. A uz krhku jednu, lomljivu i pokvareno podmetnutu pojavu, kojoj je ime nada, da će kafić u koji bježim i u kojem mogu samovati, raditi barem još do naredne mi godine. Haj’ sa srećom.