Bez obzira što bi ušuškan moglo značiti zaštićen, može se lahko (slovenski) razumjeti i kao skriven. Pa sad kako kome odgovara. Kako god, u toku je vesela javna kafanska tarapana, uznapredovala do visokog nivoa Zadruge, Parova i ostalih reality showsa, odavno popularna među takozvanim zvaničnicima, da ne kažem ozbiljnim političkim, sve do državnih, dužnosnicima. Uzmimo na primjer slučaj mlađahnog Vučića.

Taj je mladac, prema sopstvenoj izjavi, uz povremene prekide, prisluškivan i praćen različitim načinima. Ako sam dobro izračunao, negje od ’95. Što je čak malo i bezobrazno, ako se zna da je momčina, vrlo brzo po povratku sa Pala postao Šešeljev gensek. Šta je bilo sa još brat bratu dvije godine. Ali, „neka sada toga tu“. Prema izvorima bliskim izvorima, dečko je bio prisluškivan i praćen na najperfidnije načine.

Hoće reći ne samo neposredno, već posredno, da se vlasi ne dosjete. Prisluškivani su bili razni neki drugi likovi, od onih iz svijeta kriminala, do onih u više ili manje značajnijih diplomatskih predstavnika, sa kojima bi, što slučajno što namijerno omladinac dolazio u kontakt. U tu su ga posebice „beležili“. E, kad bi bilo samo to. Odjednom je krenula lavina prisluškivanih. Sve neki mlad svijet, što vaktile što danas, prije svega stvaraoci povijesti vaskolikog srpskog naroda i drugih građana. Možda čak, kako bi to rekao neki ekspert obavještajac iz Dudukije, Tomo, zaboravih prezime, a u gostima kod veselog Marića, i „parazitskih naroda“ iz okruženja. Našli su se na tom spisku, neki i pronašli, i Đinđić, i Koštunica, i Tadić, i Nikolić, i Živković, čini mi se čak i Vesić i Đukanović i još mnoga druga što vizionarska što glede demokratije prvoboračka imena.

Onaj „duhoviti zajebant“, zločinac koji nije zločinac, kojeg je tek, kakav jeste da jeste Haški tribunal osudio za zločin, nekako mi je promakao. Pomenut je samo kao mogući svjedok u jednom slučaju, u kojem se kao prisluškivač pominje onaj od dvadeset četiri godine. Koje se pominjanje proširilo na sve i svašta i na svakog, glede njegovog prisluškivačkog djelovanja. Nastala je prava, u svakom rialityju poželjna tarapana, u kojoj se još ne može vidjeti ništa do skorog ušuškavanja i smirivanja i do nekog novog uveseljavanja širokih radnih masa.

Na kraju je, ako je to na kraju, mlađahni Vučić uspio prijateljski dočepati se povjerljivog dokumenta, sa odgovarajućom oznakom državne tajne i javno ga prezentirati. Jer mu se može, kako reče onaj pogubljeni policijski sluga, budući da se odnosi na njega osobno. Nisam samo skont’o ko je Suzana. Ali sam skont’o da je važno imati svog odgovarajućeg policajca. Imao sam ja „svoje“, koji su me zvali na informativne razgovore. Ali, ili nisu bili odgovarajući, ili su se držali pravila. Kad sam prestao biti interesantan, pokušao sam ispipati koga sam „pokrivao“, nisu me bez veze zvali na kafu, nekad i na klopu o državnom trošku, samo su se pogledali, zraknuli u mene, nasmijali mi se „u brk“ i rekli pij kafu i uživaj. Sad je možda do povjerenice za ravnopravnost.