Postavljao sam sam sebi kojekakva omeđenja, Boga mi postavljali su mi i drugi, više manje uspješno, ili prije neuspješno određivao sam granice svojih mogućnosti, Boga mi radili su mi to i drugi, namiještala su mi se sama po sebi svakakva ograničenja, a Boga mi dešavalo se i da se samoograničavam, kazali bi razni dobacivači – rjeđe, rjeđe…, određivao sam se prema svemu i svakomu, ali i sve i svako je dozvoljavao sebi odrediti me, razdjeljivao sam se baš često, što sam sa sobom, što sa drugima, a ni drugima glede svega toga nije bilo mane. Jednu vrstu svega nabrojanog kratko sam, mislim i dovoljno, limitirano jasno složio u biografiji koju su mi vaktile tražili Danasovci – prvo razgraničavanje dogodilo mi se sa starom mi, još davne četrdeset šeste, u Mostaru, a onda su uslijedila svakakva, više sadakom nego voljno: sa šest mjeseci bezizgledna upala pluća; 1984. napukla kralježnica, otišao u Španjolsku na deset dana; 1987. probudio se za volanom uz rub lijeve strane ceste, za minut iz suprotnog smijera naišao šleper; 1992. u zadnji tren napustio Mostar; 1995. pokupila me policija za slanje na front, izvuklo me; 1997. akutna upala klapne začepila dušnik, u pola sata…; 2003. teška depresija; 2012. infarkt, stigli na vrijeme, ugradili rezervne dijelove, bilo za moje godište… Evo je očito kako su se do ovog trenutka završila sva ta razgraničavanja.

Bilo je i drugih, različitih razgraničavanja. Možda je adekvatnije reći određivanja, nisam siguran. Upao sam u onu Partiju već šezdeset četvrte, bez molbe i durao sve do raspada. Uz i bez obzira na svakakva razgraničavanja, pa čak i ono kad su mi, ne samo jednom prilikom, neka razgraničenja obrazlagali „antisocijalističkim i antisamoupravnim djelovanjem“. Prema čemu mi je dan danji jednako određenje – fala in… Jer su obrazlagatori novim rasporedima, kad je to i koliko je bilo profitabilno, sami uspostavili među prema meni. Onda sam, nakon godina, složio razgraničenje sa svim, raznim „stranama u sukobu“, posebice sa pizdunima „domobranima“. Negdje u to vrijeme, definitivno sam se razgraničio sa svim narodima i drugim masovnim ko zna otkud pojavama. Tu sam postavio limes – nema malih i velikih, ima malobrojnih i mnogobrojnih, svi su mali, samo neki pripadnici vrste mi nekad i negdje isplivaju kao dobri i/ili veliki.

Bilo je i ima i specifičnih razgraničavanja, kojih sam samo posmatrač sa strane i dobacivač. S kojima kao nemam nikakve veze, zapravo ne bih htio imati, ali sam baš pristojno i, ili mi se to samo čini, ne svojom voljom već tabijatom limitiran postaviti među glede obraćanja pažnje. A i često mi se bez pardona, takvo im određenje, petljaju u život. Koji nikako ne mogu razgraničiti sa bilo kojim od zemljopisa. Evo baš sad gledam na neka davno uspostavljena razgraničenja, koja kojekakva bagra predstavlja ko tek otkrivenu toplu vodu. Što me podsjeti na jednu davnu najavu razgraničavanja, kao kroz zajebanciju. Ako sam dobro zapamtio, sedamdeset druge, mjeseca koji se birvaktile zvao i lažitrava, u Klubu književnika u Zagrebu, pjesnici Čuić i Vitezović razgraničavali su – … evo mi vama Doboj i Zenicu pride, a vi nama Mostar…