Samo crtice 1

Uđem u kuću i naletim na Ns na Slobodana Reljića i Mišu Brkića.

Svak svoju, a svaka puna bisera…

Kao da u životu ništa pročitali nisu, kao da su od jedne knjige, ili debele neke selekcije zapamćenog i novopročitanog, ili prate trendove i modu, ili je sve to zajedno skupljeno, sve u svemu, može i suma sumarum, glupost do gluposti.

Onda Ona prebaci na Pink radi poređenja informativnog, koji će uskoro i na N1, a tamo Mlađahni, baljezga li baljezga.

Na putu ka N1, zaustavimo se na Javnom, OKO pustilo U ime svih nas…, a veseli voditelj zasere nešto o … kad se… ni kod komšije na slavu nije moglo ići… E pa jebem ti život pun baljezgana… A meni rahatluk od lijenosti ne da ozbiljno, na dugo i na široko zaorati… Iako prosto mami, jer mi je iz nekog nejasnog razloga pun… svega i svačega.

Jesam li na N1 naišao na izvještaj o sređivanju nekog zakona o imovini kojoj se ne može dokazati porijeklo, samo ću kako sam ja to skont’o. Uz napomenu, što bi rekao rahmetli Vujica Rešin Tucić – Neću da tvrdim, al’ neću ni da omekšavam – ako ste stekli imovinu kako god da jeste, samo ne legalno, sve rješava 75 posto poreza na to kako god… Ima toga, hoće to…

Na to se nakelji, nakon istupa poslanika Enisa Imamovića, ne znam čovjeka, ne mogu ništa reći, ali je zato znalac Aleksandar Martinović mogao. Nakon čega mi je uspjelo, a nikog oko mene, odreagirati samo sa – Narod, koji u Skupštini ima za poslanike Martinovića i slične, nesretan je narod…

Kad hoće – hoće. Kako god, ne dade mi valjda Svevišnji mira, zaustavih se na eNjedinicinom gostu u emisije Među nama, Radomiru Anđelkoviću.

Tek se taj nabaljezg’o svega i svačega, na šta voditeljka, ili ne smije, ili ne zna, ili ne htjede ali ni mukaet.

Koliko sam ja mogao razumjeti, za razliku od partizanije, četnici su bili demogratski antifašisti.

Ostadoh bez teksta na baljezganja, samo sa željom i potrebom za neverbalnom komunikacijom sa gospodinom Anđelkovićem.

Jer na takvo baljezganje, na kombinaciju gluposti i pokvarenosti suvišno je gubiti živce na verbalnu reakciju.

Dovoljno je bilo da se sjetim samo na Sutjesci poginulih nedemokrata iz Mandaline. A 26. je februar, u kojem evo ne veje.

Na taj datum rođena je moja stara, tugom je ubijena 1998. Da nije, možda ne bi ni inače dobacila, sad bi napunila 94 godine.

Cijeli svoj život posvetila je nama i zemlji za koju i kakvu se borila.

A onda joj se, i njoj, sve srušilo.

Ne prođe dan a da ne pomislim na nju.

Ponekad, kad evo kojekakva bagra, štreberski generalno baljezganjem i nju izvrijeđa, potpuno nepravedno zamjerim joj trčanje prema Trstu, sa suborcima 11. dalmatinske brigade, kako bi ga prije Engleza zauzeli.

Ali samo ponekad, kad mi ovo crnilo u kojem živimo povuče flak.

Ipak, svaki put kažem hvala, stara, i pokoj ti duši…