Šuplja majska

Dopodne ni sa sobom, popodne ni sa sobom ni s kim drugim. Pun mi kufer raznim međunarodnih dana, do evo dana slobodnih medija. Pun mi kufer radnika, seljaka i tzv. poštene inteligencije, dekada Roma, ženskih ljudskih prava, dječijih ljudskih prava, ma bilo kojih separatnih…

Pun mi UNICEFova i sličnih asocijacija i organizacija, finansiranih i lovom zarađenom prodajom oružja, droge i još neke koju je valjalo oprati. Pun mi kufer priča o borbi protiv korupcije, protiv nasilja nad ovim ili onim, u svijetu kojim jedino to i vlada. Uhvatih se kako bacam oko na onu veselu Univerzalnu deklaraciju –

Član 1. Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i svešću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu bratstva;

Član 3. Svako ima pravo na život, slobodu i bezbednost ličnosti; Član 5. Niko se ne sme podvrgnuti mučenju ili svirepom, nečovečnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju;

Član 30. Nijedna odredba ove Deklaracije ne može se tumačiti kao pravo za ma koju državu, grupu ili lice da obavlja bilo koju delatnost ili da vrši bilo kakvu radnju usmerenu na rušenje prava i sloboda koji su u njoj sadržani…

Kome se da neka čita ostalo, svakako je malo ko ozbiljno čitao. A skoro da nema iole „ozbiljnog“, koji se na sve to, prostorno a nepročitano, ne poziva kad mu kao nešto zatreba. I taman kad pomislih uzeti jednu smirelu sa tri kocke leda, kao, što bi rekao Avdaga, haj’ jebajiga, naleti na spravi gospođa, koja je evo već treći mandat predsjednica jedne od reprezentativnih sindikalnih organizacija. Čuo sam do sada svašta na račun „samoupravnog socijalizma“, vidio tone i tone pljuvačke, a od rečene gospođe prvi put čuh kako se zapravo radilo o „samoupravnom komunizmu“.

Alal joj sve što joj može biti alal. I kako je u vrijeme tog „samoupravnog komunizma“ zajeban Prvi maj kao praznik, jer je proglašen državnim. Znalački je sve obrazložila, a mene smirela natjera da bacim oko na nekoliko rečenica, u paketu sa ostalim dan danji pljuvanih, a odavno u pljuvačku, posebice boraca za slobodu i demokraciju potopljenih. „Sreću čoveka ne može doneti ni država, ni sistem, ni politička stranka. Sreću čovek može sebi stvoriti samo on sam.

Ali ne on sam kao jedinka, nego samo u ravnopravnim odnosima sa drugim ljudima. U tim odnosima on treba samoupravno i slobodno da ovladava svojim pojedinačnim i opštim društvenim odnosima, ali – u odgovarajućim demokratskim organizacionim oblicima – i državom, sistemom i političkom strankom kao instrumentima njegovog sopstvenog samoupravljanja. Avangardne snage socijalizma i socijalističko društvo, prema tome, mogu imati samo jedan cilj, a to je da, prema mogućnostima datog istorijskog trenutka, stvaraju uslove u kojima će čovek biti što slobodniji u takvom ličnom izražavanju i stvaranju da može – na osnovi društvene svojine na sredstvima za proizvodnju – slobodno raditi i stvarati za svoju sreću. To je samoupravljanje.“ E, pa neka je sve otišlo u tri lijepe…