Nedavno sam se zatekao u tramvajevoj „sedmici“, u Resavskoj ulici generala Ždanova, kod SKCa. Stala je, neki kvar, može samo do Taša, ali bez putnika. Što je imalo i dobru stranu – nije zaustavljena ta vrsta prevoza. Ali i jednu dodatnu. Već poništena karta više ne vrijedi, treba nova. Za poništavanje. Dakle samo mene je kvar koštao dodatnih šezdeset dinara. Ne znam koji nas je ukupan broj tako zatečen. Da podmirimo troškove rečenog nekog kvara. Mi koji koristimo, a i nastavićemo koristiti papirne karte, u prevozu već opremljenom elektronikom za posjednike „pametnih karata“, koje će evo nekada ovih dana. Što me je vratilo u neko drugo vrijeme, drugi prostor. Od kojeg ovaj ovdašnji nije imao posebnog razloga razlikovati se.
Kad sam trebao krenuti studirati, a baš sam nešto htio u Beograd, put me je odveo u Zagreb. Materijalni razlozi – ujak u Zagrebu od direktivnog slanja na školovanje, poratne četrdesetpete. Organizacija gradskog prevoza, kratica mu je malo drukčija od ove ovdašnjem, ZET (Zagrebački električni tramvaj), valjda je bila podobna organizaciji u drugim gradovima, hoću reći i ovom evo ovdje. Ali je u kartama za prevoz i tada bilo razlike. Imali smo mi studenti svoje mjesečne studentske povlasštene, kao i zaposleni, isto nam je pisalo, Radnička iskaznica. Ja tu jednu svoju nekako još imam sačuvanu. Papirnate su međutim bile nešto različite. Manje troškali. Postojala je karta koja se zvala „prelaz“. Tu kartu smo kupovali kako bismo mogli u jednom smijeru do ciljanog odredišta koristiti nekoliko vozila ZETa, ukoliko ne postoji jedno kojim se može iz jednog dijela grada u neki drugi. Ako me sjećanje ne vara, ovdje ta vrsta karata nije postojala, a ako i jeste bogami je poodavno nema. Danas je, pouzdano znam, nema. Niti ima bilo šta što bi u slučaju kvara prevoznog sredstva oslobodilo korisnika od dodatnog plaćanja.
Pa me je ponovo vratilo u ovo vrijeme s pogledom i na ovaj i na onaj prostor. U ovom nema „prelaza“, a u onom papirne karte ne buŠi maŠina, otkucavaju se vremenski. Tako tokom prevoza čovjek može napraviti pauzu, svratiti na pićence i onda nastaviti dalje. I nema nikakvog razloga, od etničkog, preko političkosistemskog i šićarđijskog, do EUovskog e da nešto slično, ako već s nekim razlogom ne smije biti isto, nije i ovdje.
Kao što nema nikakvog razloga da uzmimo na primjer autobusove „dvadesetšestice“ ima manje u popodnevnom špicu nego tokom dana, a pri tome je još puna k’o šipak. Ili da ulični redovi ispred ofisa GSPa , a za nabavku onih oko 450 tisuća „pametnih karata“, zlopate kandidate za njih, i uz to onemogućavaju, gdje god da su, normalan pješački saobraćaj.
Mogao bi sad ovdašnji mlađahni gradonačelnik, nekad student „revolucionaran k’o Lenjin u Oktobru“, što kažu reći „vidi most“. Jebo most, most k’o most, vidi ljude.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
