Prikazanu na zagrebačkoj televiziji, ako se ne varam, devetog ili tu negdje maja / svibnja 1974. Ako ima sjeća li se toga što je gledao, a Boga mi i slušao.
Kako god da stoje stvari može se pronaći na Youtubeu. I dobro bi bilo, makar i ponovo pogledati, čuti.
Ja ovako malo, da malo, naheren kad pomislim vidim sve i čujem i zvoni mi sve danas aktualno.
Makar ono moj narod, naš narod, naše zemlje, kako to osloboditi, kako povratiti itd.
Pa i kako.
Sve nešto što se vrti kroz vijekove i što uvijek završava kako završava, u krvi i na sopstvenu štetu, štetu tog nesretnog nametnutog našeg naroda.
I nema bitnih razlika, ima samo u formi i stilu, posebice u žestini.
I kraj je zanimljiv i očekivan. Kao što je i na ovim nekad SFRJ prostorima skoro pa suđen.
Najnovija događanja u tzv. Regionu, slute nastavak već nedavno viđenog.
Nešto se prekontavam, dobro svojto, samo bez tog ta ćeš se ti prekontavati, nešto mi u ovoj globalnij zajebanciji i nije do zajebancije, koliko god da je ljekovita terapija.
Krenule su ove razne ekskurzije po jebenom regionu i nešto malo šire, svašta se događa, pokriva se i sakriva udarnim temama, ako ništa onda pričama i svađama oko korone, dok je u pripremi pojačanje, eno je već bio onaj prijenos debate kandidata za predsjednika SAD, dva nevažna jebivjetra, a jednog mogućeg izvršioca, posebice vanjske politike, na koju nikako ne mogu uticati strateški, samo ih taktika koju nude može preporučiti.
Opet će pristupni govor imati onu poznatu, kako će se nacionalni interes SAD braniti svim sredstvima, na bilo kojem dijelu Globusa na kojem bude ugrožen.
I eto nas na prvom dijelu ovog pisanija, na situaciji u podmetnitim nacionalnim državama.
U sitnježi koja zapravo kroz vjekove ima problem sa unutrašnjim konfliktima.
Koji je izjedaju i koji će je na kraju koštati i glave.
Uzmimo na primjer ovaj prostor, na kojem evo privremeno kuckam, uz jednak ili sličan glede okolnih.
Koji je poodavno sa psihijatrijskom F-dijagnozom.
Jer, ako je u pravu struka, može i struka, kada kaže da svaka ta F-dijagnoza sadrži u sebi unutrašnje konflikte.
A u čemu je ovdje unutrašnji konflikt.
Šta se to unutra toliko sukobljava, uz odbijanje podvrgavanju liječenja, posebise samoliječenja i jednako takvog izlječenja.
Tuča se, kako stvari po svemu sudeći stoje, vodi između kolonijalne, podaničke prirode, kompleksa niže vrijednosti, stalnog kukumavčenja i uvlačenja jačima, stanja u kojem se ne zna gdje se udara, s jedne strane, i sa druge narcizma, neutemeljenog kurčenja za unutrašnje potrebe manipuliranja svojim narodom i imperijalnih snova.
Bez skore psihijatrijske intervencije i odgovarajuće terapije spasa nema.
Da su narodi na ovim prostorima normalno razgraničeni uz kakav-takav reciprocitet poput drugih evropskih naroda, prilika je da bi se i ponašali slično. Najveća prepreka je bio duboko ukorenjeni rasizam na Beogradskom univerzitetu.
Ivo, ih, kod psiho-intervencije, ovde je malo veci problem , pandemijske prirode( smestajni kapaciteti, lekovi, tvrdi geni). Pre ce biti a i realnija intervencija sa Zapada ili Istoka… A sto se tice terapije, postoji ona nasa stara, pouzdana i proverena : Spasa nam nema , propasti necemo).Bok.
“… i svuda gda je srpska , tu je moja otadzbina..”, pjeva nas mostarski( srp. Srpski) pjesnik Aleksa Santić, kome se ovih dana slavi 101 godisnjica Njegovih Večeri poezije, kog organizuje mostarsko Srpsko drustvo Prosvjeta i mostarsko Srpsko drustvo Gusle, cime se unapredjuje miltikulturna saradnja i zblizavanje svih naroda u gradu Mostaru, jer je Šantic nas, jelde, srpski pesnik, pozvani su svi Srbi da ga slave, recituju i jer njegove pjesme, posebno “ Moja otadzbina” govore o stradanju i patnji srpskog roda. Mostar slavi svog pjesnika koji je veliki nas multikulturni pjesnik Aleksa Šantic jer je napisao “Eminu” i mi ga svi volimo. Eto, zato ga treba obilježiti(srp. I neka mu je slava. Bezbeli.
Fali rezime: niko zdrav nema nista protiv Ace, naprotiv, ali opet niko zdrav ne odobrava to sto SVI skupa i ravnopravno ne slave NASEG , mostarskpg, zajednickog gradjanina i velikog pjesnika Santica!