U Zagreb zalutao dron i stropošt’o se nekom srećom na mjesto gdje nema zgrada.
Među vijestima i vijest o pogođenom vrtiću negdje u Ukrajini, dan dva prije toga o pogođenoj dječjoj bolnici i porodilištu…
Slika u glavama posmatrača je slika izginule djece, koje tu više nema…
A mislio sam bit će u miru umirovljeničkopenzionerska razbuđuša…
Ali bi samo žestok udar na onaj dio mozga, koji izbjegavam koristiti, onaj u koji su strpana sjećanja…
NJihov sjebavajući dio…
Sjetio sam se fingiranog slovenačkog rata, u kojem su nefingirano pobijena nečija djeca, u kojem je do tada koliko toliko JNA izvršila udar na Ustav i na, neka priča ko šta priča, jedinu i po svemu sudeći neponovljivu Jugoslaviju.
Taj slovenački proveo sam u Haldenu u Norveškoj, u kojem me je prijateljica Šveđanka vodila do obilježenog mjesta pogibije švedskog kralja, uz „vidi, ubili tuđeg kralja, pa se hvale“(?!)…
Sjetio sam se povratka u Zagreb i slaloma kroz rujanske ’91. protivtenkovske mine do zgrade stanovanja, u blizini kasarne Maršal Tito u Travnom…
Sjetio sam se upotrebe filma o Špegelju…
Pa sam se sjetio tenka koji prelazi preko fiće…
Onda sam se sjetio izbora za mis Jugoslavije, pobjedilo neko dijete iz Borova sela, i odmah nakeljeno na to vijesti sa slikom izmasakriranih…
Sjetio sam se leševa, ali i plastičnih lutaka tako plasiranih…
Sjetio sam se vijesti o jednom pogođenom vrtiću i slike mi djece pred očima, dok je u tom vrtiću neka vojna formacija…
Sjetio sam se Slovenaca u Mostaru, ratnog zrakoplovstva i protivzračne odbrane, uz zavidan raketni arsenal…
Sjetio sam se dolaska Perišića iz Zadra i gadne mu artiljerije, ubrzo u upotrebi…
Da, sjetio sam se eksplozije cisterne pune odgovarajućih sredstava, prislonjene uz zid Sjevernog logora…
Sjetio sam se uzbuna zbog opće opasnosti, bez početka joj, osim u trenutcima Perišićevih najava…
Sjetio sam se telefonskog razgovora sa Henrijem, koji me pita ima li odlaznih detonacija.
Nema, osim kad nakon uzbune pripucaju i daju Perišiću koordinate, nakon čega ide vijest kako su Perišićevi pogodili rodilište…
Onda sam se sjetio masovnog odlaska u izbjeglištva…
Snajperista sa svih strana sam se također sjetio…
Da jebe mater, snajperista nema pojma koga je pogodio, naknadno se, prema etničkoj pripadnosti ubijenog određuje strana sa koje je pucano…
Sjetio sam se i telefonskog razgovora sa Praljkom…
Tako sam se sjetio i logora za Srbe, kasnije za Muslimane i stradanja u njima…
Moram ovako, na preskok, nema ovdje mjesta…
Sjetio sam se izbjeglištva u Slovačkoj, ali i izbjeglištva ovdje, masovnog denunciranja, progona i hapšenja izbjeglica radi slanja na front…
Sjetio sam se i Bljeska i Oluje, u režiji Miloševića i Tuđmana, i Beograda kao zatvorenog grada za braću Srbe, koji to još nisu prokontali…
Sjetio sam se genocidnog pokolja u Srebrenici i riječi barabe od Mladića…
Pa sam se sjetio i dejtoniranja BiH, kako bi se ostavila podloga za budućnost…
Onda mi je pred oči, po ko zna koji put sjevnula slika onog nesretnog djeteta, koje je more izbacilo na neku plažu u Grčkoj, nakon demokratizacije arapskih zemalja…
Evo sam se sjetio i sudbine izbjeglica iz tih zemalja, bodljikavih, staklenih, električnih i oružanih ograda protiv njihovog kretanja…
Htio ne htio, ne mogu neuporediti sa odnosom prema nesretnim Ukrajincima u bijegu od ruske čizme…
Kako god nesreća je, ali i rasizam na djelu…
A i čizma koja ih kao prima samo je možda od nešto malo finije kože… Ne može na dobro i kad se učini da ide…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
