Otvoreni nacionalizam Porfirija 1Foto: Luca_Marziale_Danas

U godini i po dana od kako je postao patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Porfirije je uspeo da uspostavi novi koncept otvorenog nacionalizma. Otvorenog, ne u smislu ispoljavanja, budući da je nacionalno neodvojiv temelj delovanja SPC.

Reč je o otvorenosti u smislu koncepta koji zagovara priključak sa drugim narodima, slično onako kakav je srpski nacionalizam bio početkom 20. veka.

To je otvoreni koncept uključenosti koji može da „nosi“ kako zajedništvo sa drugim narodima tako i deo liberalne korektnosti. Iako na pogled nema razlike, suštinski je drugačiji od nacionalizma 80-tih i 90-tih, samopouzdaniji je i neuporedivo racionalniji.

Sva sadašnja desnica, i njena javnost, kao i levica koja je na vlasti, i dalje su na starom konceptu, ne uspevajući ili ne želeći da ga prevaziđu.

Isto važi i za opozicionu desnicu. To pokazuje najnoviji proglas te desnice, uglavnom parlamentarne, u kome se deklarativno izjašnjava o povratku Kosova u ustavne okvire Srbije. Ali se nigde ne pominje reintegracija kosovskih Albanaca u srpsko društvo.

Porfirije pak šalje potpuno drugačiju sliku – prirodno je videti srpskog patrijarha u Prizrenu, isto tako kao što je prirodno i normalno da on tamo razgovara sa mladim Albankama i Albancima i kupuje u radnji Goranaca.

To je novi koncept na delu i u svima prijemčivoj slici. Po njemu, ako je Kosovo Srbija, onda to baš isto tako znači da su na Kosovu i Albanci, što je i bila Porfirijeva poruka sa ustoličenja u Pećkoj patrijaršiji.

Politički značaj tog novog koncepta otvorenog nacionalizma, ne promiče posmatračima u regionu.

Procenjujući njegovu snagu i domete, zovu ga postratnim izrazom, zaključujući ipak, da je patrijarh Porfirije opasniji od Vučića i da bi Vučića mogao da svede na razmere Vuka Draškovića.

Jačinu uticaja tog novog koncepta, merljivo pokazuje na primer to koliko ljudi posećuje litijske demonstracije kad na njih poziva politička desnica i govori recimo Miloš Ković.

Brojnost tih skupova nije veća od performana simboličnog „spaljivanja“ nasilnika u izvođenju mlade aktivistkinje Jelene Riznić i njenih sledbenica iz Ženske solidarnosti.

Kada na demonstracije (litije), međutim pozove SPC i kada se obraća Porfirije, masovnost i brojnost su tolike da mogu da izazovu političke promene.

U tom smislu, zainteresovane posmatrače scene zanima „kako popovi skupe toliki narod“, ali to svakako nije način na koji na primer, Vučićeva SNS prikuplja pristalice za potrebe predsednikovih mitinga.

Kod Crkve je na delu čista privlačnost ideologije, koju sada pokreće taj Porfirijev novi koncept. To je jedina zaista ideologija, ostalo je klijentilizam vladajuće stranke i njenih satelita, ili medijski proboj suprotstavljene joj opozicije.

U tom novom konceptu, pristalicama postaje manje važna i nebitna, slika SPC i njenih vladika kao teško korumpiranih i u porocima ogrezlih nazadnjaka i mračnjaka, kako to vide liberalne grupe i najveći deo javnosti.

Naprotiv, taj novi koncept postaje i ideja i zajedničko osećanje koji mogu da dotaknu vrlo veliki broj ljudi, tako su i osmišljeni propagirani, upravo kao moltiva i politički proglas u isto vreme.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari