Vostani Serbie zbog Evrovizije 1Foto: Radenko Topalović

Kad sam se u prošloj kolumni pošalio oko toga da Mare Mandić ima refren koji nas turistički bolje predstavlja no Expo, nisam slutio kakvu osetljivost čačkam.

A kad tamo… lele, će izginemo zbog Evrovizije. I posle neko kaže da smo evroskeptici.

Pa nama je to suštinsko nacionalno pitanje, dabogda se zlik jezik sparušio svakome ko ne uviđa; meni neće, ja sam evo uvideo.

Doduše, sad posledično obitavam u neverici, te vam se ovim pismom javljam iz tih predela, tik pred Novi srpski ustanak koji je, veli raja žedna pravde, zakazan za subotu.

Pre no što bacimo pogled na rovove, preselićemo se načas u Kalgari, jedne davne godine.

Moj nekadašnji profesor Mihajlo Pantić tada je prvi put u poseti Davidu Albahariju, koji ga povede na muzički festival afričke muzike.

Uspomena opričana u knjizi koja deli naslov s ovom rubrikom tiče se trena kad na binu stupa tamnoputi mladić s neobičnim instrumentom: duguljastom tikvom preko koje je zategnuta jedna jedina žica.

Zvuk koji iz nje dopire nekakav je skromni plonk-plonk-plonk, kaže Mika, a tekst numere krajnje je nepretenciozan: momak je imao dragu, draga je otišla, on je sada tužan.

Uprkos takvoj svedenosti, međutim, mnogi su zasuzili, jer pred njima je bio razoružavajuće čist destilat emocije.

E tako nešto osetio sam kad sam čuo pesmu Dušana Kurtića: aranžmani jesu daleko raskošniji, ali stihovi su jednako lišeni stilskih figura, igara rečima, bilo kakvih visokoparnih alata, dečko peva svojoj voljenoj rečima divnim u svojoj jednostavnosti, glasom u čiju iskrenost nimalo ne sumnjaš, i sav dert je tu.

Meni to stvarno beše i lepo i dirljivo, i bez namere da uvredim druge kandidate – verovatno mi se najviše dopalo.

No, samo moje mišljenje, gle čuda može se misliti i osećati drugačije: neko prepozna u tom sentimentu nešto blisko svojoj emotivnoj skali, neko ič ne, šta je na svetu normalnije od toga.

Nećemo se valjda hvatati za guše zbog nečega takvog? A da: to smo mi.

Jok nećemo!

„… Plan je da, ako se ne ponište rezultati glasanja, blokiraju Beograd i glavne saobraćajnice kao što su Slavija i most Gazela.

Očekuje se i veliki broj organizovanih dolazaka autobusima i automobilima iz svih krajeva Srbije.

Da je Breskvica pretrpela nepravdu smatra i veliki broj monaštva iz muških i ženskih manastira SPC (…), mnogi od njih će i sami prisustvovati skupu i uzneti molitve za Anđelu“, ovo saznaje Kurir, a prenosi 192_rs.

I sad… može biti da se samo trese gora. Mislim i naivno se nadam.

Elem, sama činjenica da se ovako nešto uopšte najavljuje govori da onaj što nas kleo ne da nije dangubio, no je vudu-lutku nabadao ekserčinama, i to sve u glavu.

Biće skoro godinu dana kako trubimo da sve mora da stane, avaj kako kad ne beše snažnoga razloga, dovoljno goleme nepravde da je svesrpski gnev na radaru uhvati, nego sve neka cepidlačenja: te mafijanje, te masovna ubistva, te korupcija, te zarobljene institucije, sve nas iscrpeše takvim sitnicama i tričarijama bundžije i galamdžije; šire mase nisu nasele (a ni „veliki broj monaštva“), štedele su se za Dan D, grande „biti il’ ne biti“ – i izgleda da je to ovo, jer nijedan društveni udes nije dosad bio povod za opštenarodni ustanak vako pompeznim trejlerom najavljen.

Stvar se, uzgred, dešava iste nedelje u kojoj je kod „Ribnikara“ – da, kod TE škole – osvanuo zidni grafit koji Predsedniku čestita rođendan, a spominje neke verne i preti nekim psetima.

Druga Anđela – Jovanović, glumica – odbila je da snima scenu s Lečićem, koji je od strane njene koleginice (a potom i od još jedne) optužen za silovanje.

Rođendanko se drao na svoje saradnike kako su nesposobni, kvarni i svakakvi, oni mu aplaudirali.

Sloba Negić, Sofijin tata, piše potresan autorski tekst o tome ko smo postali, i pita se kakva je to država koja ne može da odgovori ni na jedno od ovih pitanja: ko je ubio gardiste u Topčideru, Ćuruviju, Olivera Ivanovića, Dadu Vujasinović, Milana Pantića, Pavla Bulatovića, zašto je ubijen Stambolić, zašto Đinđić, zašto se ubio Aleksa, dečak iz Niša, gde su famozna dva minuta snimka, zašto su krivične prijave protiv zločinca iz Dubone i Malog Orašja stajale u fioci, zašto je, naposletku, jedan dečak počinio onako užasan pokolj u školi… spisak ide dalje i dalje, mogao bi stići i do Kuma koji napravi saobraćajku, nađu mu drogu u urinu, i nikom ništa.

Nikom je*eno ništa. To nije naša stvar, to nisu patriotske teme. Na pesmi se poznaju junaci.

Negić završava rečima koje komotno mogu da potisnu one Arčibalda Rajsa: „Patriotizam, ovako kako ga vi, dragi Srbi, zamišljate, nije ništa drugo nego jedna velika autodestruktivna farsa.“

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari