Šta budala priča 1Foto: S. Milojković

Devetog marta 1991. godine bio sam još mali, ali nisam znao svoj pravac, da parafraziram pesmu koja će ubrzo posle toga postati turbonacionalistički hit, ali je većina građana Srbije znala svoj pravac – u bespuće, u koje je jurila pevajući.

U to sam uveren i na osnovu izjava, sasvim sigurno, dovoljno reprezentativnog uzorka od trojice građana koje sam čuo tih martovskih dana pre 30 godina i koje su mi se urezale u sećanje kao lakmus volje ubedljive većine da ide pravcem „Slobe slobode“ i da ne želi demokratiju, niti Jugoslaviju.

Pošto se 9. marta sve završilo kako se završilo, na televiziji su narednih dana prikazivali nerede, Vuka Draškovića kako nešto govori i, na kraju, tenkove na ulicama.

Građanin broj jedan iz reprezentativnog uzorka je moj otac, koji je na majčino pitanje „što gledaš to“ odgovorio „eto, da čujem šta ova budala priča“.

Građanin broj dva iz reprezentativnog uzorka bio je otac mog drugara iz zgrade, kod kojeg sam otišao da se igramo. Žena ga je pitala „što gledaš to Mile“, a on je odgovorio „eto, da čujem šta ova budala priča“.

Kasnije sam otišao u video klub, da iznajmim kasetu sa filmom „Povratak u budućnost 3“, i vlasnica video kluba, teta Nena, pitala je svog oca „što gledaš to“, a on je odgovorio „ma samo da čujem šta ova budala priča“.

Ne bih da navlačim narodu čuvenu kolektivnu krivicu za ono što se posle dešavalo, a što nam je svima dobro poznato, ali i takozvani obični ljudi koji su u vreme sunovrata bili u poodmaklom punoletstvu imaju svoj deo odgovornosti.

Jer, njima je Vuk Drašković bio budala, a Ivan Đurić i Ante Marković, premijer čija im je vlada donela plate kakve nikad ranije nisu imali, bili su im ustaše.

U redu, jesu SPS i njen vođa bili oteli sve institucije, koje je bio držao Savez komunista, jesu dok se dotadašnji istočni lager okretao ka Zapadu vodili ljude u slavnu prošlost i u sukobe sa drugim Jugoslovenima, ali da li je običan, prosečan čovek u Srbiji bio potpuno nesvestan te uzurpacije i iracionalnosti te politike? Možda i jeste, ali ne sve vreme i zato ga to ne opravdava.

Dve godine posle 9. marta Zoran Đinđić je na jednoj tribini pričao kako ljude treba obeštetiti zbog lopovluka države sa zajmom za privredni preporod i sa starom deviznom štednjom. Neko je pitao „a Dafina i Jezda“, a Đinđić je odgovorio „kod Dafine i Jezde ste sami išli, niko vas nije terao“ i dobio aplauz.

Možda je bilo i obratno, ali poenta je bila da se ne može dobiti sve izgubljeno i da nije za sve kriva isključivo lopovska i manipulatorska vlast, već da za svoje odluke posledice snose i punoletni, prosečno inteligentni građani koji su je, ipak, birali – nije pala s Marsa.

I posledice snose do dana današnjeg, ne samo oni, već i njihovi potomci. Običan građanin koji je tada odlučivao kako je odlučivao, danas, prema rečima sadašnjeg predsednika kojeg je takođe sam birao, sedi u svom vinskom podrumu i pije šardone, baš kao i on.

Danas oni koji su bili klinci 9. marta, i oni mlađi, imaju priliku da ne dozvole nastavak sadašnjeg sunovrata. Ili smo samo nemoćne i izmanipulisane lutke koje dozvoljavaju da ih sve lažu sve vreme?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari