Zgnječeno društvo 1Foto: Medija centar Beograd

Nekada je dovoljan jedan, a nekada bogami čitav niz estetsko-hirurških zahvata da bi se postigao onaj čuveni kontraefekat kada osoba koja im se podvrgava počne da podseća na lik iz horor-filma ili, u gorim slučajevima, na nekog naprednjačkog poslanika u Skupštini Srbije.

Nagledali smo se toga što na svetskoj estradi, što na društvenim mrežama, što na splavovima i „silikonskim dolinama“. Usne kao kila „zgaženih trešanja“, predimenzionirane grudi i dupeta, plastično lice – ogromni novci utrošeni a ljudi iz pristojnosti ne smeju ni da te pogledaju. Nekada ti otpadne i deo nosa ili obraza, pa opet odeš kod estetskog hirurga da te „zakrpi“.

Međunarodna zajednica poslednjih godina ulaže ogroman novac u tzv. institucionalni razvoj Srbije. Ta nemoguća misija podseća na beskonačnu seriju plastičnih operacija koje nikako od čoveka-slona da naprave seksepilnog Mikija Rurka. Usvajaju se zakoni, izrađuju strateški dokumenti i akcioni planovi, sve pršti od raznih radnih grupa i komisija, istraživanja i evaluacija, a država i društvo izgledaju sve gore i gore – otpadaju nam celi obrazi i nosevi, i ruke i noge.

Srbija je 2018. godine, pod evropskom prismotrom, usvojila čak 218 zakona, od kojih 103 po hitnom postupku. Na jednoj sednici našla su se čak 62 zakona, pa su neke poslaničke grupe mogle o pojedinačnom aktu da govore manje od pola minute. Ako Srbija, iz nekih geostrateških razloga (pošto drugih razloga nema) ipak bude apsorbovana u EU, verovatno ćemo usvajati plastične zakone i strateške dokumente kao onomad u Bugarskoj, na engleskom jeziku.

Milion puta su citirali Čerčila, koji je svojevremeno valjda rekao da, ukoliko ne želiš da rešiš problem, ti onda formiraj komisiju! Nikola Pašić je dao definiciju još bližu našoj realnosti: zakoni su za „protivnici“! Naprednjačka ekipa je obe pouke dobro „implementirala“. Kada neko ukaže na problem, oni imaju univerzalni odgovor: treba to sistemski ili strateški rešiti, napraviti istraživanje, a onda akcioni plan, potom nove zakone, a onda i podzakonske akte. Za sve te procese, mogu se naći i pare iz međunarodnih izvora, da svim učesnicima bude dobro. I tako prolaze godine! A dokumenti koji se „izrade“ – učine na kraju stvari još gorima, pogotovo građanima i političkim oponentima!

Pogledajmo, recimo, izjavu nesrećnog ombudsmana Zorana Pašalića povodom napada Vojislava Šešelja na novinarku Danasa Snežanu Čongradin. Umesto da osudi Šešeljev istup, on kaže da se „suština“ krije u izradi „jednog sistemskog modela“ koji bi ovakve stvari sprečavao. Takav sistem u teoriji naravno već postoji, i on je kombinacija kaznene politike i prosvetiteljstva, ali bi Pašalić verovatno da oformi radnu grupu, sastavljenu od svih „stejkholdera“, koja će analizirati sadašnje zakonsko okruženje i dati sugestije kako bi se „ovaj problem rešio“. Zamislimo samo te zaključke, koji će proći i kroz široku javnu raspravu, i koji će na koncu od Šešelja i ostalih Martinovića i Rističevića napraviti smerne, konzervativne poslanike koji će iščitavati zakone i birokratski polemisati o njima.

Slična je stvar i sa famoznom medijskom strategijom, koja – je li – treba magičnim štapićem da reši sve probleme medijske scene, ali „za jedno tri-četiri godine“. Tu se doduše vlast malo preigrala, pa je poslala u Brisel dokument koji je značajno, „supstancijalno“ izmenjen u odnosu na onaj koji je uradila Radna grupa za medijsku strategiju. Zbog toga je dobila šamar sa Zapada. Reakcija Ane Brnabić po principu – „iju, zeznuli me saradnici“ – samo govori da se prelazi na plan B, po kojem će se strategija usvojiti u boljem obliku nego ona što je poslana u Brisel, ali da će ostati – ono što se i očekivalo – mrtvo slovo na papiru.

Zakoni su za „protivnici“, pa će se strategija i zakoni koji iz nje proizađu, makar bili najbolji na svetu zasigurno iskoristiti za dodatno ugrožavanje medijskih sloboda. Što je bolji „institucionalni okvir“, to je za nezavisne medije i novinare situacija gora – iskustvo nam govori! Gomilanjem institucija i procedura koje utiču na rad medija, samo je uvećan broju oruđa i oružja kojima vlast može da vam zagorčava život. Volja joj poreska kontrola ili neka druga inspekcija, volja joj REM ili neka druga institucija – da ih upotrebi protiv vas.

REM je najbolji primer evropski formatirane „samostalne“ institucije koja bi trebalo da „štiti i razvija slobodu mišljenja i izražavanja“, a koja zapravo predstavlja ispostavu ostrašćenih stranačkih kadrova. Katastrofalne rezultate rada ove institucije, i neviđeno veliku diskrepancu između zakonskih akata i stvarnosti – možemo primetiti nonšalantnim prelistavanjem kanala sa kojih će nam se smešiti Vučićev lik.

Ima taj stari štos koji je nedavno prepričan u hit-seriji „Černobilj“. Pitanje glasi – Šta je to veliko kao kuća, guta 30 litara goriva na sat i, uz mnogo dima i buke, seče jabuku na tri dela? Odgovor – to je sovjetska mašina za sečenje jabuke na četiri dela. Naš „nabildovani“ institucionalni razvoj liči podseća na tu sovjetsku mašinu, samo što ne seče jabuku na tri umesto četiri dela već je jednostavno – zgnječi. A mi smo to – zgnječeno društvo!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari