Danas je 99 godina od nastanka prve Jugoslavije.

Sve je više reminiscencija i na 29. novembar. Poštovanje oba datuma ne podrazumeva da su monarhistička i republikanska Jugoslavija u totalnoj koliziji. Ali samo racionalni pogledi u budućnost mogu učiniti da protok vremena izgladi kontroverze. Potreba za Jugoslavijom prevazilazi sve ideologije prošlosti, koje u budućnosti ionako nemaju upotrebnu vrednost. Činjenica da su i prva i druga Jugoslavija težile izgradnji novog društva, integrisanog sinergijom sličnosti i razlika, obesmišljava vezivanje jugoslovenstva za bilo koju političku isključivost. Budućnost obavezuje na toleranciju, integraciju i zajedničku odbranu od stranih agresora i domaćih izdajnika. Pravo da svako raspolaže svojim intimnim pravom na bilo koju Jugoslaviju, prvu, drugu ili treću, legitimno je bez obzira na marginalno mesto u mainstream-u njene negacije. Na odsustvo ljudskosti i kreativnosti u svakoj od dezintegrativnih, antijugoslovenskih ideologija opominje i tragičan, šekspirovski svršetak duge i mučne hronike Haškog suda. Možda još uvek nije dovoljno očigledno, da su se tamo ispisivale ne samo biografije zločinaca koji su rasturali Jugoslaviju, nego i njihovih svedoka i branilaca koji su svoji iskazima saučestvovali u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, i medija i politika u kojima su zločinci imali podršku. Neuspeh u izricanju pojedinih presuda ne podrazumeva negaciju krivice i odgovornosti.

U Hrvatskoj su u pravu oni koji Jugoslaviju vezuju za nasilni unitarizam, komunistički teror, progon Rimokatoličke crkve i emigrantske opozicije, ili za ulogu JNA. KOS Hrvatsku i dalje drži pod delimičnom okupacijom, njegovi pipci, zahvaljujući i porodičnim vezama, i dalje su duboko u politikama, društvu i institucijama. Ali je jugoslovenska ideja bila i hrvatska. Dezintegracija Jugoslavije dezintegrisala je i Bosnu, mada je ona stekla nezavisnost upravo u procesu dezintegracije. U toku tridesetogodišnje kuknjave, Srbija nije dokazala da je u stanju da se nakon agresije protiv suseda i ubijanja Jugoslavije brže i uspešnije razvija, kako je na to, između redova, pozivao tekst Akademijinog memoranduma. Slovenija i Crna Gora su najdalje odmakle u promenama, ali su nesporno utilitarne njihove spone sa ostatkom jugoslovenskog prostora. Na pitanja Kosova i Makedonije, ili odnosa sa Albanijom, najracionalniji odgovori pozivaju na razmatranje jugoslovenskog i evropskog konteksta višeslojne integracije.

Usporavanje evropske integracije „Zapadnog Balkana“ proističe upravo iz otpora novoj jugoslovenskoj integraciji. Briselska administracija nakon Soluna 2003. nije se pokazala doraslom, ne samo u odnosu na postjugoslovenske nacionalizme, korupciju i kriminal. Dopustila je da Rusija, Kina i Turska postanu novi činioci regionalnog, potencijalno i evropskog nereda. Lokalni projekti s nelegitimnim antidemokratskim partnerima (energetika, infrastruktura, mediji, kvislinške političke organizacije) nastali su iz ekonomske iznudice, ali i institucijalnih i političkih deficita. Dolazak novog američkog ambasadora u Skoplje ne abolira Jugoslovene od obaveze da zaštite svoj politički suverenitet, slobode i demokratiju. Sećanje na jugoslovenske staljiniste (1948, podrška Miloševiću i njegovim epigonima), ili kinesku ulogu u Albaniji, već dugo je paradigmatično.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari