Nismo sami, povoljna je okolnost u stihiji svih naših pogrešnih opredeljenja. Pre dvadeset godina cela Mionica je izlazila da negoduje protiv izbore krađe, i vlast i opozicija.

Preddejtonska Srbija postala je neodrživa u postdejtonskom okruženju. I dalje je tako. Ali nismo jedina crna rupa, kako je nedavno precizno podvukla istoričarka Dubravka Stojanović upozorivši da najrazvijenije države nekadašnje istočne Evrope tonu koketiraju s najopasnijim političkim idejama. Evropska komisija odlučila je da delimično izoluje Poljsku zbog uzurpacije vladavine prava. Predsednik Evropskog saveta, poljski liberal Donald Tusk izjavio je da je Poljska „trenutno viđena kao sila za dezintegraciju EU“. Povampireni ali uporno inferiorni istočnoevropski nacionalizmi potvrda su da liberalna demokratija nije spontano opredeljenje, i pre je sistemska konstrukcija u političkim zajednicama u kojima nema dubokih istorijskih korena, time ni vrednosnih uverenja niti slobodnih institucija i individua. Na sasvim drugoj evropskoj strani, isto je potvrdio uspeh liberalno-integralističke partije Ciudadanos (Ciutadans) u Kataloniji, u epicentru teške ustavne krize i pritiska separatista možda pomognutih spolja (kako je SSSR učestvovao u Građanskom ratu).

Ne da nismo sami, nego ovdašnja iskustva postaju paradigme evropske politike. Nakon Vukovara, Sarajeva, Srebrenice, nacionalizam više nije plemenita ideja o zajednici. Nacionalizam je postao zločinačka strategija koju podstiče u biti duboko amoralno ponašanje, i ta politička maksima važi za sve, ne samo za Srbiju i njene susedske saučesnike u razbijanju Jugoslavije.

EU je napredovala uvek kad je donosila preke i hrabre odluke. To, opet, važi i za Srbiju koja ima šansu da se podvuče pod istočnoevropske nacionalizme i posveti se vladavini prava i bezbednosti. Okrvavljeni dani koji su za nama, huligani, organizovani kriminal, nasilje nad ženama, nisu slučajan sticaj nesrećnih okolnosti, nego sistemski propusti i sistemsko nevaspitanje jedne masovne kulture nasilja kao ventila inferiornosti. Nadam se da su posete Kubi i Rusiji samo ustupci upornoj potrebi našeg društva da odgovornost za prošlost i budućnost prenosi na partnere kojima je nasilje glavna spona društva i politike. Dogovori s Putinom usledili su, nažalost, nakon septembarskih pretnji baltičkim susedima, i njihovim susedima, i pali na proslavu KGB-a, te ibeovske zagranične crkve, i hapšenjem aktivistkinje Pusi rajot, dok Putin trenira muškost na koju i ovdašnji maćo jadnici projektuju svoje nacionalno-socijalne frustracije.

Ne znam da li je kubanska vakcina nekoga ovde izlečila, ali je očigledno da je propirala mozgove, dok smo ponovo u dobu Crne kuge zahvaljujući antivakcinalnom lobiju, legitimiziranom i na RTS javnom servisu, i na stranicama ovih novina, bez obzia na sav trud profesora Radovanovića. I potencijalna ruska uloga u briselskim pregovorima samo je imaginarna kubanska vakcina, cveće bez zemlje, poput imaginarne ruske nauke koja ne ume da projektuje obične cipele. Naredne dve godine potvrdiće svaku prethodnu rečenicu. Mada sam uporan optimista dok verujem u vrednost, i legitimitet, pretresanja, i priznavanja, pogrešnih odluka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari