Đinđićeva deca 1

Ne verujem u efikasnost državnog intervencionizma ni kad su u pitanju manje osetljivi, jednostavniji procesi od populacione politike.

Demografija se ne podstiče dekretom. Socijalna politika štiti najslabije, ali kad upravlja sistemom nastupaju kataklizme.

Demografski rast nakon 2000. podstakle su nade u demokratizaciju, rast standarda, kraj izolacionizma. Nemačka je ponovo velika ne državnim ujedinjenjem nego brisanjem granice s Francuskom. Jedna od crnih rupa naše demografije, Nemačka je i danas privlačna snaga trećesvetske sirotinje, od Hrvatske i Srbije do Irana i Pakistana. Evropska perspektiva jedina je kompenzacija za Jugoslaviju koja je, opet, bila najrazumnija alternativa Srbiji čiji su prirodni i ljudski resursi ukleto oskudni. Kakva jeste, Srbija je osuđena na odumiranje. Toga su možda bili svesni tvorci dve Jugoslavije koji su tragali za kompatibilnim prednostima zajednice sentimentalnih sličnosti, ali, nažalost, i kobnih uverenja o različitosti.

Đinđićeva deca, to je svega nekoliko generacija nastalih iz uverenja o potrebi da se promenom svakog individualnog stava ulaže napor i u zajednicu. Danas nema tog optimizma. Uzdanica su domaći huligani i Putinovi bajkeri. Kosovsko prenemaganje uništilo je naše bazične biološke resurse, onu odlučnost i snagu koje je manji ali aktivniji deo srpskog društva uneo u obračun sa sopstvenom prošlošću.

Od prve industrijske revolucije, kad su najbogatije vlade počele da ulažu u socijalnu zaštitu, primetan je pad prosečnog koeficijenta inteligencije. Taj trend je u globalnim razmerama ublažen unapređenjem životnih uslova (u poslednjim decenijama i u najsiromašnijim državama poput Kine ili Indije). Siromaštvo i odliv mozgova, emigracija profesionalno najsposobnijih koja se ponovo odvija u poslednjim godinama, u svakoj političkoj generaciji utiču na biološke karakteristike našeg i susednih naroda. Budžetsko ulaganje u demografsku obnovu podrazumeva oduzimanje od onih koji stvaraju ekonomsku dobit, i prenos dela te dobiti korisnicima. A koje su dužnosti korisnika? Kako će ih država obavezati, da decu školuju i vaspitavaju? Ličnim zaduživanjem (hipoteke na nepokretnosti)? Ako nemaju imovinu, da li će časna reč biti dovoljna? Ako i ta deca emigriraju? Ili ostanu, zabataljena, po ulicama, haustorima i stadionima? Da li će oni koji rade i stvaraju, da investiraju u neku novu generaciju Kuma, Šiptara ili Saleta Mutavog? Ko je garant da se to neće desiti? Stefanović-Vulin-Gašić? Da li će s njima naše i neke buduće porodice biti bezbedne i optimistične? U svakodnevici verbalne agresije najodgovornijih zvaničnika i svakodnevnih likvidacija? Da li su sposobni da zaštite Predsednika i njegovu porodicu? Ko je iz bezbednosnih resora dojavio Jeremiću, pa je ovaj cinkario (kako jedino ume), da je s porodicom u NJujorku? Da večerava s Tačijem (to mu je i dužnost). Da je protivno „diplomatskim normama“ (onima iz afere Miladin Kovačević?) zahtevao od predsednika UN hitan sastanak. Kao da socijalista Gutereš služi bilo čemu vrednom, dok su svetska većina Treći svet s Rusijom i Kinom. Kosovo u UN? Pa šta?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari