Bindžovanje Boša 1

Prošlo je pet vekova, a renesansni kućni bioskop za bogate naručioce i dalje nas verno predstavlja.

„Vrt uživanja“ ne pokazuje pravi put, već samo glib u koji kao da smo stvoreni da tonemo.

Ni za pedalj nismo bolji od pohlepnih, gramzivih, kratkovidih junaka serije o ljudskom padu koja se naslikana na dasci proteže po zidu Prada.

Sa naizgled veselog triptiha smejuljeći se gleda nas On, možda Boš sam.

Gleda i raste u svojim očima jer nas je provalio, on je znao da nismo u stanju da se saberemo i stvorimo novi, bolji svet.

Sleva nadesno prikazan je glavni junak i njegov životni ciklus.

On je stvoren, živeo je i propao.

Tako svi mi.

Na više nivoa me tišti svetska ludnica.

Gledam prizore sa ukrajinskih ulica i telesnost leševa zatečenih u običnim svakodnevnim radnjama ne dozvoljava mi da mislim ni na šta drugo.

Dugo pošto prođe prilog.

Ta telesnost je stvarna, snažna, on je sušta istina.

Očišćena od bilo kakve ideologije ili geopolitičkog usuda.

Kao što Boš svog palog čoveka ne izlaže samo telesnim obmanama i mukama, već mu psihu stavlja u teške lance, tako se borci iz velikih kabineta trude da pre nego što pobacaju tela po putevima i travnjacima dobro izmrcvare svoje žrtve, da im se smuči što nose život.

Izmicalo je mom razumu sve što sam na desnom delu triptiha gledala kod holandskog umetnika i jednako izmiče mom razumu to što slušam, čitam, gledam na vestima.

Ne znam da li sam ja produkt razmaženog društva pa zato nikako ne prihvatam militantne motive, ali nepojmljivo mi je da neko, iko, bilo ko pod parolom junaštva ostavlja svoju vojsku (LJUDE) na sigurnu smrt.

Ko može da učini tako nešto?

Šta je junaštvo, koliko ljudi vredi, sve se to neprestano pitam.

I ne znam odgovor.

A kao da je on znao, Boš, misteriozni slikar koji se (tako mi se čini) zabavljao slikajući i dobro nas poznajući.

Gde smo tu mi?

Verovatno moramo da se isključimo načisto kako bismo mogli da natežemo konop i zauzimao stranu.

Gledala sam „Čas anatomije“ i doživela šok spoznaje, istina sasvim materijalno beskorisne, otprilike onoliko beskorisne koliko je beskorisno sklapati priču od Bošovih narativnih minijatura.

Kreativnost je čoveku oteta, a otele su mu je (tu stvaralačku silu koja je vitalnost sama) kandže liberalnog kapitalizma.

Profit je pojeo maštu, ona je postala vlasništvo privilegovanih, vlasnika kapitala.

I šta je još u rukama Vlasnika?

Očigledno sve, i raj i pakao, svi mi.

Na kraju, nikad nisam posebno otkidala na Boša, moji su uzori bili druge vrste.

Mislim da me je odbijala ta mračna perspektiva čoveka.

Više sam verovala u njega.

Nažalost, sad bindžujem stvarnost sa jednakim otporom kao što sam sklapala narativne kockice Bošovog predskazanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari