Neke izjave ne bismo smeli da prepričavamo. Time osiromašujemo broj kanala kojima adresanti šalju poruke. Zato citiram predsednicu Parlamenta.

„Ja sam jedan od retkih obožavalaca lika i dela Endija Vorhola i on je značajno uticao na moj put“, rekla je gospođa Gojković. Biće da se krećete u vrlo neobičnom društvu, poštovana predsednice, jer Vorholovih fanova, onih koji su bili oduševljeni jednom od najvećih figura pop arta, ima i-ha-ha čak i u Srbiji. A to što je Vorhol uticao na vaš put, mislim da je bolje što sam umetnik nikad neće saznati.

Druga tužna vest (da se razumemo, prva je ta što nam Maja Gojković otkriva Vorhola) je, naravno, tiha smrt Džordža Majkla. Polako odlaze muzičke ikone koje su obeležile moju mladost pa mogu da kažem kako se poslednjih dana osećam nemirno. Srećom, dok Stonsi tako marljivo rade i dok je Metalika živa i zdrava (mada ovo poslednje ništa ne garantuje) znam da neću upasti u depresiju, muzičku depresiju.

U prilog našem verovanju da u svim zlim stvarima čuči nešto dobro ide događaj koji će mi osunčati mračne dane umorne godine. U Sloveniju su navratila četiri svetska prvaka u snukeru. Istorijski trenutak. Prvi put su velikani snukera kročili na prostor bivše Jugoslavije. A od njih četvorice, trojica mojih omiljenih. Creme de la creme ove igre taktike. Dakle, oni u Ljubljanu, ja u Ljubljanu. Njih trojica su sigurno jedini koji bi me iz toplog stana pomerili 600 km. Za revijalno zezanje od dva i po sata.

Koji je osnovni razlog što tokom velikih takmičenja ostavim sve po strani i zalepim se za Eurosport pitam se svakog maja kad je svetsko prvenstvo i kad nebrojene sate presedim pored ekrana. Snuker je jedini sport u kom igrači u tišini, pribrani (bez lepeze ekscesa i neurotičnih ispada koje viđamo na utakmicama raznih takmičenja s loptom ili bez nje, bez pljuvanja u travu ili na parket), lepo obučeni, uvažavajući protivnike i sudije skupljaju bodove. Zelena čoja pokrije sve inče ravne crne kutije, a zelenoj komplementarne crvene kugle uz mek zvuk susreta sa kredom pokrivenim vrhom štapa plivaju u rupe. Misaona koloristička poezija. Ali i veoma napeta, neizvesna, skoro erotična u kombinaciji elegancije i borbe.

Ako ovome dodam da su u Sloveniju došli najzgodniji među svim vrhunskim igračima, postaje potpuno jasno zašto mučenje na granici i 600 km ne predstavljaju nikakvu prepreku i zašto sećanjem na dva i po sata u hladnoj dvorani Tivoli završavam 2016. godinu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari