Čim kažem ružičasta, odmah se nižu asocijacije, sve zasnovane na stereotipima na kojima smo odrasli i sa kojima živimo. Još gore, od kojih ne možemo da se otrgnemo.

Svet se deli na ružičasti i plavi. Bojama smo markirani od rođenja, to je naša prva socijalna određenost. Najugroženija je, naravno, ružičasta. Bez ozbiljne kritike mogu da prođu sve druge varijante, ali ružičasti mantil na plećima nekog tipa u obradi prolaznika znači samo jedno.

Čitala sam tekst o ružičastoj boji – prvom stepeniku u formiranju devojčice kao pasivnog člana zajednice. I ambivalentna sam prema njemu jer viđam muškarce u tirkiznim i narandžastim košuljama, a devojčice u plavim haljinama. Međutim, da li je to dovoljno da pretpostavim kako je naše nasilje nad bojama počelo da slabi?

Ako je roze boja nekad vodila devojčice u svet princeza pa ih tako spremala za ulogu poslušnih potčinjenih jedinki (lepih i plodnih), sada je čitava mašinerija pokrenuta da se od princeza naprave erotizovane junakinje novog doba (lepe ljubavnice). Ne znam postoji li bar neki deo tela tinejdžerke, devojke ili žene koji se ne obrađuje. Rascvetala se čitava industrija čija je subspecijalnost bavljenje noktima. Zaboga, noktima! Da sve bude cakum-pakum. Da li je taj rezultat: žena-artefakt, skulptura u čijoj su završnoj doradi učestvovali razni zanati, započeo ružičastom haljinom? Neki od onih koji se bave rodnim identitetima kažu da jeste.

Ne volim stereotipe u kojima živim, međutim veoma volim ružičaste suknje, tašne, pantalone… Pritom, uvek bih umesto manikir seta izabrala set gedora (bez simbolike zasnovane na metafori po obliku) ili bušilicu sa burgijama i nastavcima za obradu metala (jednom sam koferčić sa raznim alatom dobila za rođendan… bio je to dokaz prave ljubavi za mene). Ali, suštinski, to me ne čini slobodnom. Pitanje je koliko je moj izbor autentičan a koliko otpor prema rodnoj ulozi, revolt inkorporiran u osnovu mog koncepta, onoga što jesam: bela žena koja se protivi falocentričnom društvu. Gedore su moj način da ukradem moć (iluziju moći) koja mi kao ženi ne pripada.
Eto, to su pitanja koja mi se motaju po mislima kad čitam o društvenoj ulozi boja. Nemam odgovore. Baš kao sve druge boje, ružičasta pripada prirodi iz koje je izvučena i bačena u čeljusti simbolike. Volela bih da je zaštitim od našeg nasilja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari