Dnevnik sa stiropora 1Foto: Privatna arhiva

27. februar 2019.: Peti je dan štrajka negledanjem filmova.

Osećam se dobro, naročito otkad sam doneo iz podruma ploču stiropora na kojoj sedim u sredini dnevne sobe. U međuvremenu, propuštam dobro zezanje u Sava centru gde Rejf Fajns biva umalo linčovan silovanjem i nasiljem kada izgovori predsednikovo ime u pozitivnom kontekstu. Kažu da je sledećeg dana viđen na beogradsko-francuskom aerodromu kako prilikom prolaska pasoške kontrole po sebi i dalje ima izlepljene nalepnice sa nekakvim citatima ispod kojih je reč „Laž“. Nije ih svestan ili, možda, jeste, plašeći se da ih skine kako ne bi prošao kao neko ko baci ciglu kupljenu od dripca iz kraja. Ili misli da su one deo scenarija, pošto nije isključeno da je Rejf Fajns ubeđen da ovde neprekidno snima film (na inauguraciji je, recimo, glumio u sekvenci nadrealnog košmara).

28. februar 2019.

Ukućani me uglavnom zaobilaze a kada počnu da gledaju neki film na televiziji pretim im da ću u znak odmazde ja njima sto puta da pustim muzički hit Damira Handanovića „Paralizuj me“. Nakon toga počnu da drhte i odustaju. Uz zadovoljstvo što sam isterao svoje putem izazivanja straha, prija mi i dobra karma sedenja na stiroporu koje bi trebalo, jednog dana, da dovede do sedenja u moćničkoj fotelji a potom – kada mi to dosadi ili me oteraju – i do doživotnog pisanja scenarija za filmove u srpsko-rusko-kineskoj koprodukciji. Mračne misli smenjuju one blistave… Teško mi je samim sa sobom u stvarnosti i nedostaju mi izmišljeni, dvodimenzionalni ljudi.

1. mart 2019.

Ne upražnjavam aktivnost na društvenim mrežama (što sedenje na stiroporu po ceo dan čini prilično jednoličnim) te mi oni koji to rade prenose da bojkot FEST-a postoji, da, srećom, nije usamljena genijalna ideja i da je moj predfestovski poziv na protest protiv amorala primećen od strane ljudi koji su imali isti nagon. No, po običaju, premalo nas je a i toliko koliko nas je, nismo dobro organizovani. Naime, ljudima koji su zviždali Rejfu Fajnsu nije uopšte bilo mesto u sali. Mnogo svrhovitije bi bilo da je, umesto što je istrpeo nekoliko desetina sekundi zviždanja (čiji razlog ne razume niti ga interesuje – produkcijske kuće koje plaćaju njegovo autorsko ostvarivanje u Srbiji će proći četiri puta jeftinije nego što bi u Pragu i to mu je jedino važno), morao da izađe pred praznu salu Sava Centra. Valjalo je naterati vladajuću interesnu grupu da, shvativši da prodaja karata ne ide dobro, okupi svoje pristalice na projekciji filma uz fotografisanje onih koji izađu pre kraja. Možda sledeće godine…

2. mart 2019.

Čitam komentare ispod prethodne kolumne i prisećam se kako je reditelj filma „Dečak i njegov pas“ opisao sposobnost publike da razume dešavanja na ekranu. Na kraju tog postapokaliptičnog filma glavna junakinja biva pojedena od strane dvojice naslovnih likova. Reditelj veli da trećina publike shvata šta se dogodilo videvši da je više nema i prisetivši se pogleda koji joj je mladi Don DŽonson uputio u prethodnoj sceni. Sledeća trećina shvata nakon što dečak i njegov pas u odlasku razmene par replika na temu sitosti. A jedna trećina nikada ne shvati jer im nije jasno prikazati čerečenje i proždiranje ljudetine. Nije problem FEST-a loša selekcija filmova (mada istinske selekcije, u smislu ličnog ukusa, kakav god da je, zapravo i nema). Bilo bi sasvim svejedno i da je svaki od pet miliona odabranih filmova remek-delo koje će promeniti vaše načine posmatranja na život i umetnost. Problem je što izvesni Dragan Karadžić, član odbora FEST-a, u meni izaziva želju da jednog dana u stvarnosti odigram scenu iz poslednje epizode serije „Više od igre“ kada Guliver upadne u Vasićevu kancelariju uz večne reči: „Ti si, Vaske, moj lični ratni zarobljenik! Obeć’o sam ti dvadeset i pet po golom dupetu. Skidaj gaće!“. I što ta želja u meni ne izaziva sramotu.

3. mart 2019.

Dok ukućanima već polako dozvoljavam da u mom prisustvu gledaju televizijske serije, leporečje umetničkog direktora FEST-a nagoni me da pomislim na deprimirajuću količinu ljudi sposobnih da prate svoj interes dok na drugom delu grada neke druge ljude tamane i pretvaraju u sapun. Mladi Mikelanđelo Antonioni izveštavao je sa prvih venecijanskih filmskih festivala i pisao lepe, analitičke tekstove o Gebelsovim propagandnim proizvodima (inače, plodnim tlom za upravo takve tekstove, pod uslovom da ih pišete u društvu slobode mišljenja). Intelektualcu i umetniku poreklom iz radničke klase, pretpostavljam da mu nije bilo lako da se rukuje sa gadovima i smeška danju a zatim noću kucka od svega opasnog očišćene pismene zadatke. Ali, valjda je morao. Da li, ovde i sada, moraš? Ili ništa ne razumeš? Ili si, jednostavno, gnjida?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari