Kolektivna nevinost 1Foto: Privatna arhiva

Film Koste Gavrasa „Specijalno odeljenje“ („Section speciale“, 1975) počinje izvođenjem opere „Boris Godunov“ avgusta 1941. godine u francuskom banjskom gradiću Viši.

Kako je Viši glavni grad tzv. Francuske države, zone navodno lišene nemačke okupacije, operi prisustvuju američki, japanski i ostali ambasadori koji šapatom, „na marginama“ događaja, komentarišu najnovije geopolitičke vesti.

Da smo u radnju uskočili dva meseca ranije u ugodnim razgovorima učestvovao bi i ambasador Sovjetskog Saveza i ne bi bio u Moskvi gde njegov šef panično, inspirisan Eizenštajnovim „Aleksandrom Nevskim“, u cilju odbrane ideološko-birokratskog poretka i svoje glave, porađa koncept odbrane ruske nacije od tevtonskog agresora.

U međuvremenu, u Parizu, mladi komunisti labavo povezani sa sovjetskom bazom (Treća internacionala odavno je obesmišljena Staljinovim čistkama sredinom tridesetih) počinju da upucavaju nemačke vojnike koji bezbrižno razgledaju grad. „Među tim vojnicima ima radnika, antifašista“, kaže pre prvog ubistva jedan aktivista. „Možda su to u svojoj zemlji, kao civili. Ovde su deo okupacionih snaga.

U njihovim streljačkim odredima biće i antifašista. I pucaće“, odgovara komandant terorističke ćelije. Ubistva bilo koga ko nosi sivu uniformu uskoro počinju i okupator preti odmazdama. No, za početak, vladi u Višiju daje mogućnost da sama sprovede akciju plašenja tako što će osuditi na smrt šestoricu za druge prestupe na zatvorske kazne već osuđenih ideoloških neprijatelja. Jasno je, naravno, da ne žele da prljaju ruke dok to ne postane neizbežno. Sistem se stavlja u pogon.

Ministar unutrašnjih poslova vrši pritisak na ministra pravde da na brzinu napiše i aktivira zakon o terorističkom delovanju na osnovu koga će biti moguće retroaktivno poslati pod giljotinu nekoga ko, recimo, već leži par meseci za posedovanje subverzivnih fanzina. Ministar pravde, profesionalac koji za sebe smatra da poštuje svoj životni poziv, shvata nezakonitost celog poduhvata. Zatim počinje racionalizacija.

Pominju se brojke od pedeset, pa sto nasumično odabranih građana za streljanje (a koje okupator nikada nije saopštio). Takvo je vreme, kolege, valja izabrati manje zlo. Sakupljaju se sudije i tužioci koje, svakog pojedinačno, treba ubediti da interes nacije ponekad stoji iznad pisanih zakona, obično nastalih na osnovu zdravog razuma. Kako broj ljudi uključenih u planirani zločin postaje sve veći, gledalac filma, mnogo pre završnog natpisa, shvata da će svi proći nekažnjeno.

Svi osim (ukoliko ste raspoloženi za malo vanfilmskog istraživanja) ministra unutrašnjih poslova koji će se zameriti svima i pobeći u severnu Afriku gde će ga – ovaj put njega – iz razloga uterivanja straha streljati degolisti. To zaista jeste izuzetak koji potvrđuje pravilo, pošto se radilo o na svaki način ekstremnoj osobi, za razliku od stotina pristojnih vojnika sudskog sistema stopljenih u amorfnu masu prosečnosti, dodatno uvezanu nevidljivim klasnim nitima koje nikada neće biti prekinute.

Ipak, tokom samog filma nam je prikazan još jedan izuzetak. Na vrbovanje za poziciju predsednika Specijalnog suda dovode naoko frivolnog, lako upotrebljivog tipa („energičan, upoznat sa političkom situacijom“) kojeg tumači karakterni glumac imena Mišel Galabri, SFRJ publici najprepoznatljiviji po ulozi šefa policijske stanice u serijalu o žandarmu iz Sen Tropea.

Kako audicija odmiče, shvatamo da se radi o antikomunisti ali i čoveku kojeg zabavlja uvek opasni sport razmatranja i objašnjavanja fenomena. „Nalazimo se u sred globalnog sukoba između zapadne civilizacije i azijskog varvarstva“, kaže mu ministar pravde pripremajući kontekst za prihvatanje nepojamnog. „Sumnjam da je u pitanju samo geografija“, analizira sudija, „budući da francuski komunisti nisu ni varvari ni Azijati.

Opasni su upravo zato što su Francuzi. Razlike između suprotstavljenih strana društvene su i nacionalne. Ali, nastavite, molim vas“. Gde da nastavi kada očigledno ispred sebe ima mislioca koji, uz to, kako će se uskoro pokazati, zakone posmatra sa religijskom strašću? „Dakle, komunisti su od juna povećali broj sabotaža i ubistava“. „Logično. Ranije su bili vezani nemačko-sovjetskim paktom. Francuski komunisti su glupi. Odanost Moskvi stvara probleme njima samima. Ali, od 22. juna Rusija i Francuska imaju istog neprijatelja“. Nema pomoći. Ministar ima posla sa sledbenikom istorijske istine, koliko god bila neprijatna, a posebno je iritantno što se nalazi u njegovom ideološkom taboru.

Da proširimo priču na zemlju u kojoj su se pre tri decenije, ignorišući rušenje Berlinskog zida, i dalje u školama učili mitovi o partizanskim ofanzivama dok su kod kuće deca, od strane roditelja idiota, a zbog ravnoteže dva besmisla, već trpela torturu ekshumacije nacionalnog ponosa. Defekt totalitarističkih uređenja (ili jedan od) nalazi se u tome što zabranjuje detaljno otvaranje i preturanje čak i onih istorijskih fioka koje im idu u prilog. Jer, temeljno istraživanje jedne fioke neumitno vodi otvaranju svih ostalih.

Filmom „Specijalno odeljenje“ već sam se bavio pre više od tri godine, u tekstu naslova „Svetlost i tama dužnosti“, u vreme još jednog pokušaja rehabilitacije Milana Nedića. Sada mi ponovo pada na pamet kada razmišljam o konačnom rešenju Beogradskog univerziteta za slučaj doktorata Siniše Malog, rešenju čija je namera da prizvanim mnoštvom skine odgovornost sa pojedinca (recimo, rektorke, prve na eventualnoj listi odgovornih).

Da li me je sramota zato što se ponavljam? Malo, ali, opet, to je u skladu sa džinovskim točkom za hrčkove koji ponekad optimistično nazivamo životom. Ili se samo stilski ponavljamo dok forma marta 2016. godine donekle zvuči kao ceo drugi istorijski period? Tada nam se još uvek nije ponovo javio Vuk Jeremić, štetočina br. 1 od kada je započeo svoju javnu delatnost (i najveća greška Borisa Tadića); nije bilo demonstracija nakon predsedničkih izbora 2017. koje su pokazale da građani ne mogu srušiti vlast bez učešća političkih organizacija (ili, barem, ne ovde, ili ne još uvek); nije bilo Đilasa – jer nam je baš on, od svih ljudi, bio neophodan (ili ljudi možda i nema u tolikom broju a mitskih „novih ljudi“ još manje…) – koji bi trebalo da pruža tu stranačku podršku…

Ipak, „Specijalno odeljenje“ je konstanta, i to ne ono iz zdravstvenih ustanova u kojem bi jednog dana mogao da završi sadašnji predsednik. „Specijalno odeljenje“ kao primer pokušaja da se pojedinačno beščašće relativizuje tako što ćete obeščastiti celinu, u konkretnom slučaju sačinjenu od svih profesora FON-a osim jednog koji uporno insistira na neprijatnoj istini. I izvući će se, delići mediokritetskog mnoštva, poput njihovih akademskih kolega i duhovnih dvojnika iz višijevske Francuske, jer bi u suprotnom ceo sistem morao biti srušen. Što je najgore, uskoro neće biti ni nekog srpskog Koste Gavrasa da o njima snimi film – novac svih građana ulivan u Filmski centar Srbije eliminisaće i tu neprijatnu mogućnost.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari