Rok malograđanske službe 1

Kada sam se vratio iz Sarajeva neko me je pitao da li sam tamo gledao neki dobar film. Moj instinktivni odgovor je bio: „Ima dobra dijaloška scena u jednom francuskom filmu“.

Jedna dobra scena… Nije to problem sarajevskog filmskog festivala već i sarajevskog filmskog festivala. Na filmske festivale se ide ili zato što ste plaćeni za to, ili po navici, zato što je to razlog za izlazak iz kuće i pristojno druženje sa prijateljima (ili druženje sa pristojnim prijateljima, može i tako), dok se čini da sve manje ljudi zaista očekuje da će videti film koji im može promeniti život. Stoga, reč „pristojno“ možemo slobodno zameniti rečju „malograđanski“ i ne samo da nećemo pogrešiti već ćemo verovatno biti bliži istini. Biću pogan i sitnodušan pa ću opisati predsednika sarajevskog festivalskog žitija, četrdesetogodišnjeg meksičkog reditelja sa afro frizurom, u sakou i patikama. Radi se, nesumnjivo, o veštom „mingleru“, tipu koji se svojom pojavom uklapa u festivalsku atmosferu i doprinosi pomenutom malograđanskom ugođaju. U isto vreme, njegov film koji je prikazan na otvorenoj sceni pred par hiljada ljudi je, pa, u skladu njega samog, sto dvadeset minuta pokretnih slika koje ćete vrlo brzo zaboraviti ali će vam tokom gledanja stvarati utisak da ste dobili ono što ste očekivali od vaše planirane civilizovane večeri u gradu (bosanski mangup u godinama koji je sedeo iza mene reče gledajući jedan od prvih kadrova, „zaboravio da isključi kameru“).

Mizantropija i samogađenje kojima ste bili izloženi u prethodnom pasusu usko je povezana sa filmom Šveđanina Rubena Ostlunda „The Square“, ovogodišnjim pobednikom kanskog filmskog festivala. Glavni lik filma je pedesetogodišnji Kristijan, programski direktor velike državne umetničke galerije. Mršav je, uredan, ima frizuru na razdeljak koja neobavezno – nakon što se namešta pola sata – pada preko čela, nosi uzan sako i ešarpu. Novi konceptualni projekat ustanove koju uređuje je „Kvadrat“, prostor izložen javnosti na trgu ispred galerije (te stoga, zvanični festivalski prevod filma je „Trg“) u koji svako ko poželi može da kroči i zatraži kakvu god pomoć od potpunih neznanaca koji tuda prolaze. Da li je taj kvadrat saosećanja umetnica namenila beskućnicima kojima je reditelj sasvim proračunato prošarao svoj film? Ili bi mogao zainteresovati troje sredovečnih kineskih turista koji zalutaju do ulaza u galeriju samo da bi ih jedna od hipsterki koje u njoj rade ispravno vratila na pravi put iako je oni ništa nisu pitali („Dvorac vam je tamo, ovde je galerija“)? Za koga je onda? Za Kristijana i njegove drugare, civilizovane ljude zapadne hemisfere koji toliko dobro razumeju (čuj, razumeju, ni o čemu drugom ni ne razmišljaju) probleme obespravljenih i unesrećenih. „The Square“ je, kada se ogoli, priča o Kristijanovom profesionalnom padu i moralnom uzdizanju nakon što odluči da uđe u svet niže klase čiji su mu pripadnici na početku priče ukrali novčanik (prevarivši ga, pritom, u sceni koja svojim iživljavanjem nad muškom prirodom i nagonima podseća na prethodni rediteljev film „Force majeure“) i zapostavi proizvode svoje galerije koji se otimaju kontroli i postaju istinska, nasilna provokacija, odbijajući uživaoce umetnosti nesposobne da je stave u odgovarajuću, očekivanu fioku. No, ta linija priče zapravo labavo povezuje niz često nadrealnih skečeva u kojima se ismeva celo, u ovom slučaju švedsko, društvo i tokom gledanja na pamet su mi često padali „Fantom slobode“ i „Diskretni šarm buržoazije“. Zaista, kliktao sam malo po Jutjubu da bih se koncentrisao pre pisanja teksta i na preskok gledao intervju sa Ostlundom od pre par godina u kojem kaže da voli Bunjuela i da bi najbolji naslov za njegov novi film bio „Diskretni šarm buržoazije“. Dakle, „The Square“ je elitističko ismevanje malograđanskog elitizma koje baveći se svetom konceptualne umetnosti zapravo upire prstom u onog gledaoca sa početka teksta koji dolazi na filmski festival da bi se osećao bolje u vezi sebe. Nesrećnik se verovatno tokom scena čiji je humor baziran na telesnim izlučevinama i muško-ženskim odnosima, poput onog iz američkih komedija za mlađe tinejdžere, osvrće oko sebe i pita da nije možda greškom ušao u nekakav multipleks.

Kada se sve sabere, šta nam je činiti? Šta valja uništiti? Par sati pre gledanja filma „The Square“ saznao sam za novo terorističko gaženje turista koji uživaju u šetkanju, fotografisanju, jedenju lokalne brze hrane koja zaista odražava duh mesta koje su na par sati posetili (dakle, svemu što prezirem, pa opet, u tim kombijima su momci sa kojima imam još manje dodirnih tačaka). Dok sam gledao Kristijana i njegovu ešarpu (inače, glumac čudnog imena Klas Bang predivno se gubi u velikom ništa lika koji igra) padao mi je, uz Bunjuela i Godara, na pamet i taj sukob krajnosti u kojem živimo, svi ti ljudi, gazitelji i gaženi, koje jedino ujedinjuje to što ih apsolutno ne interesuje švedski film koji ponižava malograđanštinu za te svrhe koristeći svet od strane privilegovanih država finansirane konceptualne umetnosti. Zapravo, i mene jedva da interesuje, tek toliko da bih obavio svoju malograđansku obavezu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari