Sloboda da se bude Neko 1Foto: EPA-EFE/ ANGELO CARCONI

Naslovni junaci francuskog vesterna „Braća Sisters“ (r. Žak Odijar, 2018), jednog od dvadesetak najboljih filmova u poslednjih nekoliko godina, uposlenici su izvesnog Komodora, šefa severnoameričke bande (zapravo, izvorišta neke od međunarodnih korporacija našeg vremena) sredinom XIX veka.

Na početku filma, jedan od braće Sestrić odlazi kod Komodora (činski ekvivalent bi bio kontraadmiral, ali nemojte me držati za reč) po sledeći ubilački zadatak. Nekoliko sekundi, u dva kadra, stoje na prozoru prvog sprata, snimano sa ulice, te na kratko, ako u tom trenutku nismo pogledali svoj pametni uređaj, ili odlutali u mislima, možemo videti da Komodora tumači Rutger Hauer.

Pojaviće se još jednom, pred kraj filma, na ne mnogo upečatljiviji način. Nisam čitao roman po kojem je scenario pisan pa samo na osnovu zdravog scenarističkog razuma mogu nagađati da su postojale, možda su i snimljene, još neke scene sa Komodorom da bi na kraju od svega ostao samo Rutger Hauer iza stakla, bez krupnog plana, bez bilo kakvog usmeravanja gledaoca.

I, to je bilo sasvim dovoljno. Negativac br. 1 pominje se tokom filma tridesetak puta, upravlja fabulom, njegova egzistencija menja životne pravce svih ostalih likova. Stoga, njega može igrati ili Niko ili, ako već nije loše da ga vidimo (a nije), Neko.

Tridesetak godina ranije holandskom filmu „Pastorala 1943“ takođe je bio potreban Neko. Tokom leta 1943. godine pokret otpora ubija saradnika okupatora za zločin koji nije počinio; glavni junak filma, lokalni vođa pokreta otpora, Nemac rođen u Holandiji, biva uhapšen ne zbog svoje istinske, konkretne delatnosti već bezazleno, za laprdanje koje su svi mogli da čuju; u nedostatku agilnog, mladog ljudstva (na prinudnom su radu u Nemačkoj ili pobegli u Englesku), gimnazijski profesori i ostali slobodni mislioci uzimaju oružje u ruke i izvode akcije vešto poput Stanlija i Olija…

Na kraju filma, konačno dolazi do susreta glavnog junaka i njegovog brata, oficira Vafen SS-a, slično Komodoru iz „Braće Sisters“, mnogo puta pominjanog tokom filma, toliko da u svesti gledaoca postaje glavni zlikovac, pogotovo kada se postavi pored ličnosti koja je odabrala „pravu stranu“. I, onda, Rutger Hauer nas, u par minuta, prvo zavodi svojom pojavom, pre nego što će nas lik kojeg tumači rasturiti nihilizmom. „Mene ne zanimaju činovi. Ratujem zato što uživam u tome. Po mogućstvu, bez nade u pobedu“. Pa onda, „Holandija je morala da se probudi. Kakvi slabići.

Dok smo pobeđivali, niko nije bio u pokretu otpora. Sada, kada gubimo, svi se učlanjuju“. Navodni zlikovac suočava nas sa ne posebno blistavom suštinom čoveka, individualno i grupno, u filmu koji nema veliko finale, pokušavajući da preslika život. Pa, kada je tako, poslednje reči barem mora izgovoriti, ponovo smo na tom terenu, Neko.

„Osetio sam vetar u svojoj kosi, vozeći probne brodove sa crnih galaksija i video udarnu flotu kako izgori kao šibica i iščezne. Video sam sve to, osetio…!“, trebalo je, između ostalog, da izgovori Roj Beti na kraju „Blejd Ranera“. „Postojala je cela strana operskog teksta, tehnoloških stvari bez značenja ili veze sa bilo čim što je film pre toga prikazao. Tako da sam zabio nož u to“, kaže Hauer u troiposatnom dokumentarnom filmu o stvaranju „Blejd Ranera“ „Opasni dani“. Često se može čuti da je Hauer improvizovao završno obraćanje Riku Dekardu, no, radilo se o procesu koji je započeo za stolom, tokom prvih čitaćih proba (košmar svakog scenariste – glumac kojem maternji jezik nije onaj kojim je pisan scenario počinje da petlja po tekstu), zatim noć pred snimanje scene.

Poenta je, bilo mu je stalo da gomilom izgovorenih gluposti ne upropasti, prvo, zamišljenu celinu koja mu se svidela, kasnije, rad kojim je bio zadovoljan, te je razmišljao nedeljama i pisao danima. I, napisao je, može se raspravljati, još veće gluposti, još veću operu, sve sa golubom u ruci („Simbol mira“, imao je drskosti da istakne), međutim, njegove gluposti bile su, na neki unutrašnji, organski način, dramski upotrebljive. Što je najlepše, i što je film koji više nećemo gledati, dozvoljeno mu je da to uradi, nekakvoj holandskoj filmskoj zvezdi za koju niko nije čuo (rani, ili pre srednji, radovi Pola Ferhofena kojem je bio neupitni glavni junak postaće globalno gledani nekoliko godina kasnije), bez pisanja desetina e-mailova ljudima u odelima.

Tragam već deset minuta za zaključkom ovih nekoliko crtica iz filmskog života Rutgera Hauera i po svesti mi se, ne odbijajući da ode i ostavi prostor za neku drugu, vrzma reč Sloboda. Pa, neka ona bude na kraju, kako god želeli da je shvatite. Sloboda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari