Ustanak ugnjetavane elite 1Foto: Privatna arhiva

LOV (The Hunt, SAD, 2020.), režija: Kreg Zobel, scenario: Nik Kjuz, Dejmon Lindelof.

Masovna ubistva počinjena prošlog avgusta u američkim gradovima Dejtonu i El Pasu odložila su na pola godine premijeru filma „Lov“.

Dok je ubica iz El Pasa (21 godina starosti) bio standardna ultradesničarska lujka koja se divi nedavnom masakru u novozelandskoj džamiji i strahuje od invazije Meksikanaca na SAD, ubica iz Dejtona (24) je lajkovao postove koji promovišu jaču kontrolu prodaje oružja, podržavao Bernija Sandersa i sebe određivao kao pripadnika Antifašističke akcije (Antifa).

Jedan njegov tvit glasio je: „Hoću socijalizam, i neću da čekam idiote da konačno shvate stvari“.

Od odumiranja italijanskih i nemačkih levičarskih terorističkih ćelija iz sedamdesetih godina prošlog veka, sa te strane ideološkog spektra bilo je umereno mirno (na svaki način, zapravo – u zemljama bivšeg trećeg sveta povremeno vlast osvajaju zamorni i predvidljivi drugari oportuniste sa Mokre gore, dok se u zapadnim zemljama nakon izbornih pobeda nominalno levičarskih kandidata ubrzo ispostavlja da je ideja sekundarna ostvarivanju uspeha putem veštog marketinškog pakovanja).

Verovatni šizofreničar iz Dejtona je, dakle, zaista promešao karte, u toj meri da je holivudski filmski studio u strahu od svakojakih tviter ratnika odlučio da na određeno vreme „bunkeriše“ jedan od planiranih hitova godine, i to od „Beži!“ tipa koji višestruko nadoknađuje finansijski ulog.

Kada je konačno pušten među osetljive gledaoce, došla je Korona i „Lov“ je iz zatvorenih američkih bioskopa preseljen na striming servise.

Film počinje scenom u kojoj misteriozna žena (kasnije ćemo videti, Hilari Svonk) ubija vreme sa svojim Viber prijateljima. Nakon deljenja klipa kornjače koja seksualno napastvuje nečije stopalo neko uozbilji diskusiju pitanjem, „Jeste li videli šta je naš Vrhovni govnar upravo uradio?“.

„Jesam. Dan = uništen“, jedva čeka da odgovori drugi. „Razbešnjujuće“, dodaje treći. Naša junakinja zaključi, „Barem će uskoro lov. Ništa bolje od odlaska u Vilu i klanja tuceta bednika“.

Poruke „Dogovorili smo se da ne pominjemo Vilu!“, „Viva El Vila!!!“, „BRIŠEM OVAJ RAZGOVOR!!!“ kazuju nam da se radi o virtuelnom skupu privilegovanih, ciničnih liberala koji sa visine gledaju na neobrazovane mase što hipnotisano u poslednjih desetak godina glasaju za Trampove, Džonsone i ostale Vučiće ovog sveta. Nedugo potom, grupa pojedinaca raštrkano se budi na za njih nepoznatom polju.

Obučeni su u karirane košulje, šuškave jakne bez rukava, odeću za lov, glave im krase iznošeni kačketi. Kada se oslobode predmeta za erotske igre kojima su im zapušena usta, njihovi naglasci otkrivaju ruralni ili urbani ali zadrti identitet. Na sredini livade je sanduk iz kojeg se iznenađeno i zadovoljno opreme raznovrsnim oružjem.

A onda počinje.

Skriveni strelci, nakon što su im dali gotovo simboličnu priliku da uzvrate, tamane ih redom, na izuzetno krvave ali humoristički režirane načine. Stil nasilja kazuje nam da će „Lov“ biti sledeći u nizu filmova (u originalnim naslovima: „Get Out“, „Us“, „Ready or Not“…) koji, obavezno dodajući dozu crnog humora, koriste eksploatacijske žanrovske konstrukcije da bi se igrali određenim društvenim problemima ili temama.

Lov je, dakle, počeo, i ubrzo se kao junakinja među progonjenima izdvaja trideset-i-nešto-godišnja Kristal (glumica imena Beti Gilpin već sada se kandiduje za jedno od izvođenja godine).

Kristal, ćuteći i gotovo odsutno radeći isključivo na opstanku i begu iz neobjašnjive situacije, se razlikuje od ostatka lovine koji i dalje nekontrolisano baca u etar svoje nepromenljive stavove kakvi su ih i doveli u bezizlazno stanje. Kada se prvi put suoče sa lovcima, shvatamo da se i sa te strane radi o sličnim, stereotipnim pajacima, ubeđenim u sopstvenu pravovernost („Kako si elokventno postovao, ja sam ‘bezbožna elita’. I, smrade, da konačno utvrdimo, klimatske promene su stvarne“).

No, scenaristi „Lova“ uspešno izbegavaju „svi su isti“ zamku uvodeći preokrete koji ne služe kao dramski šokovi za održavanje pažnje već kao značenjska skretanja. Kroz nekoliko narativnih skokova, scenaristi i reditelj demaskiraju se kao liberali koji sa posebnim uživanjem unižavaju izvestan tip liberala.

Na taj način uspostavlja se odnos između likova i njihovih tvoraca.

Dramski liberali iz „Lova“ su, naime, žrtve politički korektnog sveta koji su stvorili, sveta u kojem se zbog jednog dvosmislenog „tvita“ gubi pravo na pripadnost elitnom društvu glasanja za Obamu i prizivanja istopolnih parova ili manjina u cilju što veće raznovrsnosti nevidljivim granicama zaštićenih predgrađa.

Zbog očuvanja zabave gledanja, ne smem ići putem detalja (osim što ne mogu da odolim da otkrijem da će balkanski gledaoci biti posebno iznenađeni).

No, nakon poslednje scene, malog scenarističkog dragulja, i pogotovo poslednje replike, postaje jasno da je „Lov“, zapravo, duboko nihilističan rad, sa pravilno raspoređenim i upotrebljenim referencama na „Životinjsku farmu“.

Na kraju, razuman, obrazovan gledalac (i, uglavnom, liberal) neće doći do nekog od bezbednih zaključaka („ne smem postati isti kao oni koje mrzim“, „nasilje je uvek nasilje, kakav god da idejni predznak nosi“) već će, pre, biti užasnut činjenicom da banalne, ljudske greške više od godinama gajenih i empirijski proveravanih stavova imaju moć da usmere buduće događaje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari