Ko plaća plandovanje 1Foto: Pixabay/Mhouge

Nema šta, država je i za ovaj praznik rada ispoštovala radničku klasu. Odužila joj se masovnim produženim neradom i poklonom koji za sada košta 50 miliona evra a niko ne zna kolika će mu na kraju biti puna cena.

Iako postoji ona narodna da se „poklonu ne gleda u zube“, nezahvalna radnička klasa, odnosno njena klasna elita – sindikati – i ovog 1. maja nešto je zakerala. Te im ne valjaju uslovi rada, te im ne valja država, te im ne valjaju strani (i domaći) poslodavci, te bi opet da prekrajaju Zakon o radu, kao da je on čarapa koju svako jutro treba menjati u skladu s bojom odela.

U prazničnoj opijenosti i nazdravičarskoj atmosferi zaboravlja se da u Srbiji ima i one radničke klase koja godišnje planduje i po osam-devet meseci a redovno prima platu. Ti su najžešći kritičari „svega postojećeg“ i najglasniji u traženju nemogućeg. Njima je malo „i jare i pare“, oni bi nešto što nema veze sa zdravom ekonomijom.

Država, odnosno njen predsednik, lepo se odužila radničkoj klasi. Nije mala stvar napraviti dil s jednom od najvećih svetskih automobilskih korporacija da se u Srbiji proizvodi električni auto.

Prvo, otklonjen je strah da će ta strana kompanija zatvoriti fabriku u Srbiji, što radnicima daje izvesnost.

Drugo, nema mnogo država u kojima se proizvode električni automobili.

Posebna je tema da država kao suvlasnik fabrike automobila mora da podnese račun građanima-poreskim obveznicima koliko nas je do sada koštala proizvodnja modela 500L i da za javnost pripremi preciznu računicu koliko će nas u budućnosti koštati proizvodnja elektroautomobila.

Svaki menadžer koji izveštava akcionare o poslovanju (prihodima, rashodima, profitu, angažovanom kapitalu, produktivnosti, ispitivanju tržišta) mora da napravi takvu analizu.

Ja to, kao vlasnik kompanije, ne treba ni da tražim od svojih menadžera, to je njihova podrazumevana obaveza. Nisam nigde video informaciju države koliko smo mi poreski obveznici do sada investirali u tu fabriku i proizvodnju „velikog fiće“. Spominje se suma veća od milijarde evra (pa čak i milijarda i po). Nema spora da je Srbija od tog posla imala i koristi.

Zašto je važno da dobijemo sve informacije?

Vraćam se na praznik rada i radničku klasu koja se drvljem i kamenjem baca na državu i strane investitore.

Kao poslodavca interesuje me koliki su troškovi radne snage u Fabrici automobila i kakva je ekonomija proizvodnje koju imaju država Srbija i Fijat-Krajsler, odnosno Stelantis.

Ako sam dobro primetio (ne kažem da je tačno) proizvodni radnici u toj fabrici rade već nekoliko godina samo po dva do pet dana mesečno a ostalo vreme sede kući (i obrađuju porodična imanja po okolnim selima) i za to primaju dve trećine ugovorene plate i redovni godišnji bonus od tri četvrtine prosečne zarade.

Praktično, ne rade osam-devet meseci u godini. Ekonomija moje kompanije to ne bi mogla da podnese.

Odakle se, ako nema proizvodnje i prodaje automobila, isplaćuju te plate i bonusi? Da li možda država takvo plandovanje dve hiljade radnika plaća iz zajedničke kase (budžeta) svih građana Srbije?

I sad, kad treba da se raduju jer će sledećih nekoliko godina imati siguran posao, sindikati kukaju kako će radnicima tranzicioni period biti mnogo težak jer će neko vreme morati da rade u Stelantisovima fabrikama u Italiji i Poljskoj.

Teško nama ako reindustrijalizacija počiva na radničkoj klasi koju, oko praznika rada i dok okreće ražanj na uranku, pravimo boljom nego što ona zaista jeste. Ili je možda vreme za opasuljivanje svih nas a ne samo radničke klase, da parafraziram pokojnog Nebojšu Popova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari