"Čudo" na Bosforu 1Safeta Biševac

U Istanbulu se desilo „čudo“. Opozicioni kandidat Ekrem Imamoglu pobedio je na izborima za gradonačelnika Istanbula Binali Jildirima, bivšeg turskog premijera i kandidata vladajuće AKP Redžepa Tajipa Erdogana.

I to dva puta. Na izborima 31. marta razlika između dva kandidata bila je samo 13 hiljada glasova. Proglašen Imamoglu za gradonačelnika, preuzeo funkciju i pečat grada (ništa bez pečata). Nakon žalbe AKP, izbori poništeni, novi zakazani za 23. jun. Zapad poludeo, posebno tadašnji austrijski kancelar Sebastijan Kurc. Kada se naslednici starih imperija „glože“… Nervirao se i Imamoglu, ali ga brzo prošlo.

Opozicija saopštila da će poštovati odluku izborne komisije, mada se sa njom ne slažu, a Imamoglu obećao da će njihov odgovor biti još veća pobeda. I bi tako. Na ponovljenim izborima 23. juna razlika između njega i Jildirima je bila više od 700 hiljada glasova. AKP, Erdogan, Jildirim džentlmenski čestitali. Imamoglu pružio Erdoganu ruku saradnje.

Slavila opozicija u Istanbulu. Zaigrala srca i simpatizerima opozicije u Srbiji. Ipak su Erdogan i Vučić prijatelji, a ako jaki turski predsednik može da izgubi neke izbore valjda će i srpski. Verujem da su neki i žalili. Ko drugi do moje drage Sandžaklije. Većina sandžačkih Bošnjaka, ili, što bi rekli neki srpski nacionalisti „poturica“, poštuje i voli Erdogana. Za nas je on jednostavno „sultan“.

Ne plačite drage moje Sandžaklije. Alahu hvala, Erdogan je živ i zdrav. Samo će, nakon 16 godina vlasti, morati malo stranku i način vođenja države da „resetuje“. Ali naša ljubav prema Turskoj i Turcima ne zavisi od toga ko stoluje u Ankari, zar ne? Naše veze su mnogo jače, a ipak građani Turske bolje od nas znaju ko treba da vlada njihovom zemljom, gradovima i selima.

Da li srpska opozicija može da izvuče neke pouke iz turskog slučaja? Pobede na izborima za gradonačelnike Ankare i Istanbula jedini su izborni uspesi turske opozicije od 2002. godine. Po nekima i nagoveštaj moguće smene vlasti u zemlji, ali o tom potom. Videćemo kako će se opozicioni gradonačelnici pokazati. Opozicija se ujedinila tako što su vodeća CHP, kemalistička, sekularna i IYI partija desničarska, konzervativna, čiju liderku zovu „vučica“ ili „Erdogan u suknji“, formirale koaliciju.

Znači li to da mogu Borko (Stefanović, deklarisani levičar) i Boško (Obradović, zakleti desničar) zajedno u Srbiji? Turska opozicija je takođe bila suočena sa oštrom kampanjom, većina medija je naklonjena vlastima, ali su uspeli da kandiduju ljude koji su našli način da svoje ideje predstave građanima.

Imamoglu je jednostavno Istanbulcima bio bliži od Jildirima. Ima li opozicija Srbije takve kandidate? Između Turske i Srbije, Turaka i Srba, ima puno sličnosti u mentalitetu i politici. Postoje i bitne razlike. Turke, na primer, ne mrzi da izađu i glasaju. Turci veruju u svoju zemlju i demokratski sistem. „Pljuju“ i oni političare, kukaju da ni vlast ni opozicija ne mari za „obične ljude“ (ono čuveno „svi su isti“), ali na izborima je izlaznost po pravilu 85-90 odsto. Znaju Turci da je bolje da, kad već to mogu, svoju vlast biraju na izborima. Zato su 23. juna Istanbulci masovno prekidali odmore da bi izašli na izbore.

Možete li to zamisliti u Srbiji? Zato su mnogi Turci 2016. ustali protiv vojnog udara. Imali su hrabrost da stanu ispred tenkova, a kada su se tenkovi pojavili u centru Beograda nakon protesta 9. marta 1991. gde smo bili mi, Beograđani? Nisu Turci 2016. branili Erdogana već vlast koju su, u kakvom-takvom, demokratskom sistemu izabrali. I koju će sami sutra menjati, na izborima i ako to požele.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari