Rokenrol je doživeo slušajući šezdesetih „Bitlse“ uživo, pio je piće na londonskom aerodromu sa Avom Gardner, sa Peleom je pričao o „Crvenoj zvezdi“, u dvorištu njegove kuće na Topčideru svirao je „Ajron Mejden“, Vanesa Redgrejv mu je u vreme sankcija devedesetih donela kanister benzina…

Organizovao je Gitarijade na Sajmištu i u Zaječaru, koncert „Bijelog dugmeta“ kod Hajdučke česme… Izložbom i filmom, ovih dana se u Beogradu obeležava 50 godina od objavljivanja prvog teksta Petra-Pece Popovića, jednog od najpoznatijih jugoslovenskih rok kritičara. Nije Popović samo rok kritičar, mada ga javnost tako prepoznaje.

Uživanje je slušati ga i čitati njegove tekstove i lako je zaključiti da je reč o vanredno obrazovanom i pametnom čoveku, koji, za razliku od mnogih tog „kalibra“, pleni jednostavnošću. Popović primećuje brojne razlike između „njegovog“ i „današnjeg“ vremena. „Da biste danas došli do kafanske pevačice morate da preskočite prepreku zvanu PR. U moje vreme doći do Kleptona ili nekog od njih bilo je lakše, nego danas do pevača čiju pesmu ne znate, ali ga znate po tabloidima“. Na pitanje kako je stizao do Kleptona i sličnih, odgovara: „Dolazio sam iz zemlje koja je imala 23 miliona stanovnika, bio sam glavni urednik najtiražnijih muzičkih novina, što je bila propusnica za bilo gde u svetu“. Nije Popoviću uvek bilo lako. Gledala sam kako u nekoj TV emisiji govori o velikoj dilemi svoje mladosti i muzičkog opredeljenja – „Bitlsi“ ili „Stounsi“? Ko misli da je EU ili Rusija teška, ne zna šta je „Bitlsi“ ili „Stounsi“ dilema. Popović se, vagajući i ceneći značaj, posebno koncertne kvalitete „Stounsa“ ipak odlučio za „Bitlse“. Podržavam.

Teško je Popović doživeo raspad Jugoslavije. „To je zemlja u kojoj sam rođen, koju sam voleo i doživljavao kao svoju. Tu sam zemlju doživljavao na emotivnom, kulturnom i ekonomskom, a nikako na unutarpolitičkom nivou. Kada je politika postala važnija od svega ostalog… Desilo se što se desilo. Zajednička tragedija je što su u tom času najveći komunisti uglavnom postali nepodnošljivi ne nacionalisti, već šovinisti i huškači mržnje“.

Bogu hvala, nije Popović jedina novinarsko-muzička legenda ovog grada i prostora. Mlađi je sedam godina, zajedno su radili u nekoliko muzičkih novina, takođe je Petar, ali Janjatović. Mnogi ga zovu Pera. Janjatović se više usredsredio na domaću muziku. Pisao je za mnoge novine, bio muzički urednik, objavio više knjiga, najpoznatija je „EX YU rok enciklopediju“. Svašta nam je Janjatović otkrio, na nešto nas podsetio. Meni je najteže da prihvatim da su Dragoš Kalajić i Jovan Ćirilov 1985. pevali prateće vokale na debi albumu „Plavog orkestra“. Nada Obrić u „Šta će nama vozačima kuća“, normalno je, ali Kalajić i Ćirilov?

Poređenje „nekad i sad“ i za Janjatovića je redovno pitanje. „Bez obzira na to koliko je tvrd bio komunistički sistem šezdesetih godina, očigledno je da je neko veoma dobro prepoznao koliko je rok kultura zgodna. Imali smo neverovatnu sreću, bez obzira na sitne čarke sistema i rokenrola, on je blagonaklono gledan u bivšoj Jugoslaviji“. Danas? „Kada dođete na kiosk, sretnete se zaista sa sumrakom civilizacije“. Uz to: „Sadašnja vlast je jako agresivna u uveravanju da nam je dobro da se baš osećaš kao budala. Ja se svaki čas maknem od televizora, pogledam se u ogledalo i vidim kako mi rastu magareće uši. Baš te vređaju“.

Stariji Petar, Popović, medicinski je fenomen. Šest infarkta, četiri operacije srca, osam bajpasova, sedam stentova. Ni Janjatović nije najboljeg zdravlja. I on ima problem sa srcem. Šta reći sem: Ne dajte se momci.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari