Po šumama i gradovima 1Safeta Biševac

Možda se ponavljam, ali 20. oktobar mi je neobično drag praznik. Na taj dan je 1944. oslobođen Beograd u Drugom svetskom ratu, a taj datum, godinama skoro zaboravljen, „naprednjaci“ su od dolaska na vlast „vaskrsli“.

Verovatno malo zbog Beograda, više zbog veza sa Rusima, Moskvom i Putinom.

Tokom vladavine prošle vlasti, 20. oktobar je uglavnom znatno skromnije obeležavan. Da li samo zbog antikomunističkog stava većine stranaka rahmetli DOS?

Kada je koalicija DS-SPO preuzela vlast u Beogradu 1997. godine, posle višemesečnih protesta zbog pokušaja izborne krađe SPS Slobodana Miloševića, njihov prvi potez je bio skidanje petokrake sa zgrade Gradske skupštine. Usledilo je preimenovanje ulica i vraćanje starih imena.

Bez ulica su vremenom ostali general Ždanov i maršal Tolbuhin, sovjetski junaci borbe za Beograd, što je Moskvu „probudilo“. Uticaj Rusije u ovom delu Balkana možda jeste „maligan“ kako kažu mnogi američki političari i analitičari, ali „baćuškama“ treba zahvaliti bar na tome što su sprečili da 20. oktobar ode u ropotarnicu povijesti. Od 2010. počelo je skoro redovno zajedničko obeležavanje 20. oktobra, a ulice su ovi sovjetski junaci ponovo dobili. Po dolasku SNS na vlast, proslave oslobođenja Beograda postaju grandioznije.

Ove godine je proslavu uveličao ruski premijer Dmitrij Medvedev. Čujem da je bilo grandiozno, ali, priznajem, nisam pratila zvaničnu proslavu. Nekako mi previše prazne takve fešte. Sve je već viđeno.

Šta mi se nije dopalo u zvaničnoj proslavi? Kada na jednom mestu zajedno vidim Vučića i Dodika, prvi huškao na ratove devedesetih, drugi danas priziva sukobe, kako onda verovati u iskrenost poruka koje se šalju sa takvih skupova, zalaganja za mir, protiv revizije istorije?

Zar Srbija nije već revidirala svoju bližu istoriju? Šta reći o onome da su Srbi uvek bili na strani pravde i slobode? Šta su onda ratovi devedesetih? Izuzetak koji potvrđuje pravilo?

Ponovo je „zaboravljeno“ da glavni grad nisu oslobađali samo Rusi, već i ostali narodi tadašnjeg SSSR, kao što u partizanskim jedinicama nisu bili samo Srbi već i ostali jugoslovenski narodi. Predvodio ih je Josip Broz, a u bici za Beograd generali Peko Dapčević i Koča Popović. Zato sam 20. oktobar obeležila u Centru za kulturnu dekontaminaciju, na koncertu dva alternativna hora ženski „La Zbor“ iz Hrvatske i „Naša pjesma“ iz Srbije.

„Nepokoreni Zagreb“ pozdravio je „slobodni Beograd“ i mogle su se čuti raznolike ne samo partizanske već protestne, narodne i rok pesme. „Kaćuša“ u izvođenju gošći iz Hrvatske pobrala najveći aplauz. Nije, znači, bio nikakav rusofobni događaj.

Generali Peko Dapčević i Koča Popović dobili su tek pre nekoliko godina ulice u gradu koji su oslobađali, ali čini mi se da i dalje nisu dovoljno poštovani. Možda i zbog toga što su odlučno prezirali Miloševićevu politiku i nacionalizme svih boja? Ponovo zato treba podsetiti šta je Koča Popović napisao u svom dnevniku: „Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo.

Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda.

Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj istoriji“. Umro je 20. oktobra 1992.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari