Snaga mrtvog Miloševića 1

Inicijativa za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću, jednom od najvećih zločinaca na evropskom tlu, pokrenula je društveni dijalog o tome ko je zapravo ovaj ne-čovek bio.

I to je pozitivna stvar koja proizilazi iz ove inicijative, na kojoj treba zahvaliti njegovim naslednicima. Način na koji oni vladaju građanima Srbije unazad godinama, skrivajući i rehabilitujući svoje saučesništvo u ratno zločinačkoj politici njihovog pokojnog lidera tokom devedesetih godina, kako vreme odmiče sve je opuštenije u lažnom predstavljanju i interpretaciji događaja, koji su ogroman broj ljudi izložili najsurovijoj gladi i najbrutalnijoj smrti, da se, eto, konačno došlo i do toga da nesreći i iživljavanju nad sopstvenom i drugim narodima treba odati počast u vidu spomenika.

Svaki povod, pa i ovako sraman, da se govori o devedesetim godinama prošlog veka, stoga, treba prihvatiti kao srećnu okolnost. Tako će u javnom govoru i prostoru mesto naći i delići istine, koji u atmosferi nametnutog pokvarenog ćutanja ili prikrivenog i stidljivog slavljenja Miloševićevog lika i dela, kao i sprovođenja njegove politike i ideja prilagođenih aktuelnim mirnodopskim uslovima, nemaju uslova i direktnog povoda da se jasno naznače.

Zapravo, izvesno je da mrtav Milošević više nikome ne može da naudi, ali afirmacija ideja i dela u politici njegovih naslednika, koje su dovele narod na ivicu opstanka u svakom smislu, od egzistencijalnog do kulturnog, predstavljaju povod i priliku za suočavanje. Makar i u najmanjem obimu.

Inicijativom za podizanje spomenika posegli su, ne samo za pripadajućim političkim poenima i koristi, već i procenama sopstvenog načina vladanja. Slavljenjem Miloševićevog lika jasno govore o sebi i viziji budućnosti u koju smeštaju izmanipulisane građane, čime se otvara mogućnost da se takva poruka i čuje. Izolacija, mržnja prema susednim narodima, obožavanje siromaštva iz kojeg proističe osećaj nekakve vanrednosti i rasističkog odnosa naspram drugih, neprijateljskih naroda, odlike su Miloševićevog vremena, ali i današnjeg. Preko njegove produžene i jasno vidljive ruke u likovima direktnih političkih podanika i izvršilaca ratno zločinačke i profiterske politike.

Naime, asocijacije običnih ljudi u Srbiji na Miloševića neizostavno su siromaštvo i glad. Sećanja na „snagu“ nacionalnog ponosa koji im je serviran istovremeno na praznom i prljavom tanjiru, međutim, i dalje su prisutna, upravo zbog toga što im je taj tanjir i dalje prazan. Kada je situacija takva, glad se umiruje idejama o izuzetnosti prilika i ulozi pojedinca koji svojom nesrećom i patnjom doprinosi stvaranju navodno velikih istorijskih, nacionalnih dostignuća.

Razume se da su ta dostignuća isključivo obezbeđivanje ekonomskih privilegija za nekolicinu manipulatora na vlasti, koji sticajem nesrećnih okolnosti, ali i sopstvenim zaslugama u ispoljavanju brutalnosti, vladaju Srbijom. Suočena sa činjenicama o tome da će, ukoliko dozvoli društvenu osudu kroz izlaganje istine o svoj gnusnosti vladavine Slobodana Miloševića, morati da govori i izloži se osudi sopstvene odgovornosti i uloge u padu države i nacije, klika koja je bila aktivna devedesetih nastavila je zloupotrebu ne odričući se sopstvene prošlosti i radeći dalje na manipulaciji kako bi joj opstalo bogatstvo stečeno ratnim profiterstvom, ali i nastavilo da raste.

Izvesno je da je svako podsećanje na početke zla, bar u naznakama, neprijatno za nju. Ako je bezobrazluk ispoljen kroz inicijativu za podizanje spomenika Slobodanu Miloševiću prilika kakve nije bilo u skorije vreme za govor upravo o tom korenu zla, onda bi je, iako izgleda bizarno, trebalo shvatiti kao srećnu okolnost za bar kakav, takav obračun sa prošlošću. Podizanje spomenika jednom takvom zlikovcu biće prilika i za njegovo rušenje, a iz toga se nazire, ne samo u simboličkom smislu, i mogućnost za rušenje onih koji su ga izgradili. Prilika za ispoljavanje svog besa koji bi proizašao iz eventualnog razumevanja i saznavanja istine o tom ruganju aktuelnih vlasti nad nesrećom sopstvenog naroda. U bezizlaznim situacijama, poput ovih koje karakterišu ovdašnje društvo, svaka mogućnost, koliko god slaba i sa stanovišta realizacije nerealna bila, ako ništa drugo, asocira na oslobođenje i time doprinosi održavanju te ideje u životu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari