Tako bi i Milošević rešavao kosovsko pitanje 1

Način na koji je diktator Milošević, tokom devedesetih godina, „rešavao“ pitanje Kosova u velikoj meri identično je načinu na koji to čini aktuelna vlast.

NJen sastav danas čine oni koji su u vreme etničkog čišćenja i zločina srpskih policijskih snaga na Kosovu, bili portparoli, juniori i poslušnici dvojice najmonstruoznijih likova srpske politike – Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Prilagođeno uslovima i posledicama pogubnih politika njihovih bivših šefova i mentora, ova dvojica deluju na istom nivou u odnošenju prema kosovskom problemu. Naime, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić nisu ništa drugačiji od njih, već su uslovi u kojima politički deluju sa pozicija vlasti određeni gubitkom rata na Kosovu, odnosno gubitkom samog Kosova.

Srbija više nema prilike da ratuje, napada, proteruje, ubija građane druge nacionalnosti ne bi li obezbedila etnički čiste prostore namenjene ekskluzivno naseljavanju srpskih gena. Srbija je izgubila ratove, izašla je iz njih kao poražena. Ali, ne kao žrtva, već kao agresor. Ratovala je za ideale velike Srbije, a ostala je u okvirima sopstvenih granica – minus nekadašnja južna pokrajina. Srbija je gubitnik u ratu, a njegovi protagonisti, zagovarači i sprovoditelji žrtvovali su budućnost, osiromašili, odveli u smrt, proterali iz države stotine hiljada sopstvenih građana. Uzalud, na svu sreću – za sve. Ne samo za druge već i sopstvene građane. Jer, koliko bi život Srba bio ugodan i lep da je njena politička elita uspela da realizuje velikosrpske ratne ambicije? Etnički čista, na zločinu utemeljena teritorija, puna mržnje i negacije drugačijeg, izolovana u netrpeljivosti prema drugom, puna straha i frustracija od spoljnog sveta.

Državna politika Srbije, unazad skoro 30 godina, bila je usmerena protiv interesa sopstvenih građana. I da su posledice mnogo manje uočljive od onih koje se jasno izražavaju i određuju kroz kvalitet života, nivo siromaštva i standarda, stepen bezbednosti, zdravlja, obrazovanja, kulture…, isti zaključak bi se mogao izvesti bez ikakvih sumnji u njegovu istinitost. Kamoli kada su gore navedeni kriterijumi na samom dnu po određenju i ispunjenosti u Evropi.

Način na koji su nosioci vlasti obavljali svoje dužnosti može se okarakterisati kao verovatno najneodgovorniji, najzlokobniji, najneosetljiviji prema onima u čije ime i zarad čijeg blagostanja su nastupali na svojim funkcijama u novijoj istoriji. Posledice strogo uslovljene uzrokom i gotovo ne odvojene od suštine te prve i najveće greške – početka ratnog pohoda diktatora Slobodana Miloševića na prostoru bivše Jugoslavije – nastavljaju da se nižu, po svojstvu potpuno verne i nimalo odstupajuće od izvornog zla nastalog pre tridesetak godina. Shvatanje javnog interesa, ako takvog iskrenog odnosa prema ciljevima dužnosti koje obavljaju, uopšte i ima, odnosno, ako on nije u potpunosti podređen zadovoljenju sitno sopstveničkog, bez ikakvih zamisli o prirodi poziva kojem su se odazvali zauzimajući upravljačke pozicije u državi, pogubno je.

Isti takav je i način na koji se u ovom istorijskom trenutku ovdašnja vlast odnosi prema problemu Kosova. Ono što Aleksandar Vučić predstavlja kao javni interes građana u čije ime donosi odluke i pregovara sa kosovskim Albancima, sa jedne, i zvaničnicima Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, s druge strane, nije teško odrediti u potpunoj suprotnosti sa onim što bi bilo dobro ili najbolje za budućnost odnosa Srba i Albanaca, kao i Srba i ostalih naroda regiona. Umesto da priznajući neminovnost kosovske nezavisnosti, uzroke koji su doveli do takvog ishoda, odgovornost sopstvenu i drugih pojedinaca koji su huškali na izgubljene ratove, stvori okolnosti u kojima postaje moguća saradnja i povezivanje dva naroda, Vučić još više udaljava građane od ideje o slobodi kretanja, obavljanja poslova, saradnje sa ciljem udobnijeg, mirnijeg i bezbednijeg života.

Sve što predsednik države traži u procesu pregovora i konačnog rešavanja problema, otvara nove mogućnosti za sukob ili trajnu zavađenost i zaglavljenost u prostoru i vremenu u odnosu na tokove u kojima se nalaze druge evropske države. Podela, razmena teritorija, ili stvaranje nove Republike Srpske na teritoriji Kosova udaljeni su od javnog interesa građana Srbije koliko i od javnog interesa kosovskih Albanaca. Kroz insistiranje na prekrajanju granica u aktuelnom trenutku nepromenjivosti kosovske nezavisnosti uočljiv je isti onaj model vladanja i vršenja dužnosti upravljanja državom koji je demonstrirala ratna elita tokom devedesetih.

Još jedna okolnost se u potpunosti poklapa i otkriva identičnost ali i nepomičnost srpskog društva i politike u odnosu na ideologiju i politiku sa početka devedesetih. Opozicija i alternativa takvom načinu rešavanja problema, gura se ispred te pogubne politike, vrišteći kako bi ona umela još gore. U tom utrkivanju u ludilu, siromaštvo, bolest, neobrazovanje, depresija su stanja namenjena kao normalna i trajna za građane Srbije, dok je pomenutoj eliti obezbeđen večni život.

Ono što Aleksandar Vučić predstavlja kao javni interes građana u čije ime donosi odluke i pregovara sa kosovskim Albancima, sa jedne, i zvaničnicima Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, s druge strane, nije teško odrediti u potpunoj suprotnosti sa onim što bi bilo dobro ili najbolje za budućnost odnosa Srba i Albanaca, kao i Srba i ostalih naroda regiona.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari