Velik kao Vučić 1

U danu kada se otkriva spomenik Stefanu Nemanji na Savskom trgu, u Beogradu, a pre održavanja same svečanosti, teško je odoleti utiscima koji nastaju na osnovu izjava državnih zvaničnika, čak nezavisno i od ocena stručne javnosti povodom ovog „umetničkog dela“ i estetike, kao i mesta na kojem je postavljen.

Ovo je tema, čini se, ne samo, sa stanovišta kritike, izazovna za umetnike i urbaniste već i institucije sistema koje se bave korupcijom i „bacanjem“ državnih para, s obzirom na to da je cena, po priznanju državnih zvaničnika, državna tajna.

Izazovna je, međutim, i sa stanovišta neodustajanja predstavnika vlasti, poniklih u ratnim devedesetim godinama, a odgovornih i nikada kažnjenih i lustriranih za ratno zločinačku propagandu, u toj netoleratnoj i nasilnoj komunikaciji sa spoljnim svetom.

Naime, osim patetičnih izliva o lepoti spomenika, ono na šta se možda manje obraća pažnja u javnosti jeste politička poruka koju šalje aktuelna garnitura na vlasti.

Tako se u prethodnom periodu a posebno u danima koji su neposredno prethodili otkrivanju spomenika Stefanu Nemanji, u političkom smislu, moglo čuti najčešće da Stefan Nemanja bio zaslužan za ujedinjenje srpskih zemalja.

U državi čiji su predstavnici sa i pod okriljem ideje o velikoj Srbiji počinile ratne zločine, etnička čišćenja i genocide, od kojih su mnogi pred međunarodnim sudovima osuđeni i kojima je utvrđena odgovornost za najteža zlodela u novijoj istoriji Evrope, retorika prilikom otkrivanja spomenika čini se, u najmanju ruku, nepristojna.

Tako je za Nikolu Selakovića, ministra spoljnih poslova, ključno to što „niko kao Stefan Nemanja nije uspeo da objedini i ujedini srpske zemlje“.

Imajući u vidu da je reč o političaru koji se toliko puta unazad, u svojoj „naprednjačkoj“ političkoj karijeri, isticao sa promovisanjem ideologije velike Srbije, zataškavanjem odgovornosti nekolicine predstavnika Srbije u ratnim poduhvatima i koji je sa ponosom promovisao čist nacionalizam zasnovan na podsmevanju i bezosećajnom odnosu prema žrtvama iz ratova devedesetih, onih druge nacionalnosti i vere, odnosno pripadnika naroda iz bivših jugoslovenskih republika, jasna je poruka koju želi i ovom prilikom da istakne za građane Srbije.

Velik kao Vučić 2

Selaković je rekao da je za državu važno da postoji ne samo taj spomenik, nego uopšte memorijalne skulpture koje će gajiti viševekovnu kulturu sećanja srpskog naroda, koja je, kaže, nezasluženo, a nekada i planski i tendenciozno, gurana u stranu i namerno gušena.

Nikola Selaković, koji je bio u Odboru za podizanje spomenika, govoreći o tome da je neverovatno, ali istinito da od 1804. godine, kada je počela obnova srpske države do danas, na teritoriji Srbije nikada nismo imali podignut spomenik Stefanu Nemanji, rekao je da je „o tome je govorio i počivši patrijarh Irinej – da nije Nemanje, mi danas ne bismo bili Srbi, ne bismo se prezivali na “ić“.

To je toliko jednostavno, a dobro rečeno“, podvukao je Selaković.

Koliko je važno prezime na „ić“ jednom od najistaknutijih promotera nacionalističkih politika na različitim nivoima, ne mora da se posebno ističe.

Proističe iz odnosa prema javnom poslu obavlja, trebalo bi, iako to nije slučaj, u interesu svih građana ove države, ne samo onih na „ić“.

Aleksandar Vučić, predsednik Srbije, bavio se malo manje nacionalističkim tonovima prilikom reklamiranja i objašnjavanja postojanja spomenika, valjda zato što je, za razliku od Nikole Selakovića, koji je došao na pozicije na vlasti kada ga je njegov šef Vučić postavio na javnu funkciju, više od polovine svoje političke karijere obeležio promoterstvom ratno zločinačkih politika.

Zasitio se?

Ne, čini se da je preporučeno da to neko radi drugi sada za njega, dok njegova ratno huškačka politička pozadina ne padne u potpuni zaborav.

Stoga je Vučić zauzeo stav divljenja prema spomeniku u kontekstu posrednog divljenja prema sopstvenom radu i upravljanju javnim dobrom, a naspram, razume se, njegovih političkih konkurenata i neprijatelja.

Tako je Vučić rekao da Savski trg vidi kao simbol srpskog napretka i pobede.

„Mislim da će ovaj trg izgledati veličanstveno. Imaće 250 stabala, koja su posađena. Sramota me je reći kako smo nazivali ovo mesto ranije. Taj trg je bio simbol propalog dela grada, nešto najružnije sa močvarnim delom pozadi, a sada niče na njemu Beograd na vodi. Ovo je način da pokažemo da Srbija nacionalno i u svim oblastima snaži“, rekao je predsednik.

Bez srama zbog toga što je cena ovog spomenika „tajna“, što se oglušio o gotovo sve procene stručne javnosti, što sprovodi ovaj projekat u skladu sa interesima svoje ekipe, koja gradi Beograd na vodi, na, takođe, krajnje sumnjiv i koruptivni način, Vučić, u predstavljanju ovog spomenika građanima, na vrlo eksplicitan način, pravi jasnu paralelu između njegove mentalne i fizičke veličine ovog spomenika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari