Basara ponedeljkom 1

Uopšte mi nije jasno kako sam u pričama o starim srpskim zanatima propustio da obradim špijunažu, zanat relativno nov, ali što bi klinci rekli, jebitačan.

Ono, fakat, posle Duška Kovačevića malo se šta može reći o balkanskoj špijunaži, a da to ne bude tautologija i bledunjavost. Duško je u „Balkanskom špijunu“ rekao sve na tu temu.

Sumnjam, međutim, da bi se Duško odvažio da napiše remake „Balkanskog špijuna“ jer se srpska špijunaža, kao i sve ostalo, u međuvremenu srozala na najniže zamislive grane. Uporedite, recimo, gigante kontrašpijunaže Iliju i Đura Čvorovića, sa njihovim naslednicima na poslu istrage špijuna, Vulinom i Kraljević Markom Đurićem, sve će vam se samo kasti.

Ilija, naime, i Đuro špijunske su mreže raskrinkavali iz ubeđenja, svejedno što su ona bila naopaka i patološka, Vulin i Đurić istom poslu pristupaju iz velike nužde, znate valjda na koju nuždu mislim. Ali bolje da vam nacrtam. Đuro i Ilija su čvrsto verovali da je nesretni šnajder, Jakovljević strani agent, Vulin, međutim, i Đurić odlično znaju da ličnosti i organizacije koje optužuju za špijunažu nisu nikakvi špijuni, ali, znate šta, i onaj naš podnarednik je dobro znao da golja na pijaci nije psovao kralja, pa znate kako je priča završila.

Ali viđite sad vraga, poslednjeg otkrivenog špijuna, bivšeg načelnika đeneralštaba, Ponoša, Vulin i Đurić su „biranim“ rečima optužili za špijunažu, ne zato što je špijunirao, nego zato što je u nekom intervjuu psovao kralja. Takođe biranim rečima.

Pre nego što zađemo u sitnija obaveštajna crevca, hajde da razmotrimo šta je uopšte špijunaža. Evo jedne provizorne definicije: špijunaža je pokušaj (uglavnom uspešan) da se zainteresovana strana dokopa poverljivih informacija protivničke strane. Ta je delatnost, naravno, strogo kažnjiva i strani agent – u slučaju da bude savatan – momentalno zaglavljuje u mardelj i tamo strpljivo čeka da njegovi poslodavci savataju špijuna „zemlje domaćina“, pa da budu razmenjeni. Svi, naime, špijuniraju.

Ali šta se – osim zapremine kanti vojne marmelade – u Srbiji uopšte može špijunirati. Srbija jeste velika tajna, ali u njoj nema ništa tajno, nema tog plana i te namere, uključujući i ratne, koju naši tirjani lično i na sva zvona neće rastelaliti srpskom narodu i senatu ili bar poveriti ambasadorima prijateljskih zemalja.

To, naravno, ne znači da u Srbiji nema stranih špijuna, jašta nego ih ima, ali deluju nekako u zasenku domaćih izdajnika i nisu u nezgodnoj situaciji da se, kao njihovi prethodnici iz doba Hladnoga rata, u sitne sate lomataju po kancelarijama i da poverljiva dokumenta snimaju na mikrofilove. Dovoljno je da ujutru kupe tabloide serbske i da analitičkom metodom odvoje halucinacije za zasenjivanje prostote i halucinacije koje se nameravaju sprovesti u delo. I gotov posao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari