I dalje putopis! Dok vi, cenjeni publikume, čitate ove redove u svojim toplim domovima, slatkim domovima, ja se nalazim u nezahvalnoj ulozi dopisnika iz zapadnih krajeva naše zemlje koji su se zbog ekstremno niskih temperatura pretvorili u severne. Temperature su vaistinu ekstremne. Po mojoj slobodnoj proceni, u Čačku je preksinoć oko dva sata ujutru bilo minus šezdeset stepeni. Ako u novinama pročitate da je bilo minus dvanaest ili tako nešto, nemojte nasedati; predizborna kampanja je u toku; naši političari žele da nam bude toplo, pa nas lažu za naše dobro. Ka i vazda.


Uprkos svemu, ima dobrih vesti. Na bilateralnom sastanku starih pajtaša u pečenjari „Radulović“ došlo se do jednoglasnog zaključka da je jednoj od najpogubnijih srpskih podela – netrpeljivosti između Čačka i Užica – nekim čudom došao kraj. U srdačnom i nadahnutom izlaganju, doktor Đembo Blagojević je istakao da današnji užičkočačanski tridesetogodišnjaci pojma nemaju da je u vreme njihovih rođenja između dvaju varoši vođen prljavi građanski rat, a da je Jelen do bio neka vrsta demarkacione linije. Tu je negde počinjala teritorija opštine Čačak. Tu su, dakle, Užičani pisali testamente i stavljali glavu u torbu. I obrnuto. Samo u drugom pravcu. Od svega toga, zaključio je dr Đembo, ništa nije ostalo. U poslednjih nekoliko godina, istakao je dr Blagojević, zabeleženo je čak i nekoliko mešovitih brakova.

Nekada nije bilo tako. Koliko su samo nama, Užičanima, Čačani nabijali na nos Točka i Boru Čorbu. I to s pravom. I mi smo Užičani vredno tamburali i prangijali, pravili bendove, sanjali o Marki klubu, ali – ruku na srce – sve to skupa nije vredelo ni petine jednog Točkovog ili Borinog albuma. Ljubičić nam je bio slaba uteha. U to vreme muzika je bila sve i svja.

Sa druge strane, Jelica nije bila ni prići Zlatiboru. U ona vunena vremena, kafane su se po srpskim varošima zatvarale najkasnije u jedanaest, a na Zlaji se za fajront nije znalo. A između Užica i takozvanih Partizanskih voda – dvadesetak minuta lagane vožnje. Što ne se kaže – Bog te veselio. U krajnjoj liniji, ne mora ni da se silazi. Svi imaju neku vikendicu ili znaju nekog ko ima vikendicu. Slaba su Čačanima uteha bili Mrčajevci, taj srpski Nešvil. Zajebancije što se tiče, bila je mrtva trka. Iako Ere poslovično slove za duhovite likove, Grebići nisu uzmicali ni za jotu. Umeli su da ga, da prostite, spuste da ti uši otpadnu. Ama im je pokojni Rino spustio za sva vremena. Požega se nekada u slengu zvala Žegapo. A Rino se dosetio pa i Čačak nazvao Čačakpo. Može li se, pitam, Đembo, reći Titovo (tako se tad zvalo) Užicepo. Ne može fakat, reče Đembo. I ratne sekire se zakopaše.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari